Letters from an Izjeb...

utorak, 07.06.2011.

Epilogue...

Pozdrav,

Evo ga, dosli smo polako i do kraja ove literarne pizdarije koje ljudi nazivaju blogom. Napokon, završio sam ga! Na pixelima ispred vas se proteze zadnji clanak sa putovanja po Americi. Valjda najduzi clanak koji sam ikad napisao, jer sam imao dosta toga za reci, ispricati i skinuti sa duse, tako da nakon sto procitate ovu recenicu, dignite se sa te ergonomske stolice od koja vam u biti uzrokuje skoliozu, odite si skuhat kavu, zapalite cigaretu, narucite si pizzu ili se sakrijte od sefa ako ovo citate na poslu... Trebat ce vam malo vise vremena za ovo procitat do kraja, ali vjerujem da mozete vi to, kako neki kazu, u jednom dahu... :)

Gdje smo ono stali? Ah, da, nigdje. Da, tocno to, nigdje. Sjecate se u proslom clanku, izvukli smo se iz rupe zvane Beaumont Texas, odvozili 20 minuta prema istoku cisto da se maknemo od aure horror filma i mini nesreca te svi zaspali u novom autu kojeg smo uzeli u rentacaru u Houstonu. Ako se sjecate, dobili smo Jeep Grand Cherokee. Osobno, spavao sam na toliko cudnih random mjesta da stvarno vise ni ne brojim, ali ovo je definitivno bio najneugodniji san na svijetu ikad... Svi smo zaspali u nekoj tetris pozi, meni je noga Hani u krilu, lakat Luciji na celu, a jetra Mariu na faci... "Grand" Cherokee? "Grand" my fucking ass, auto je u biti minijaturan! Budimo se ujutro oko 8, 9 svi sjebani jer auto ima jako mali interijer i skuzimo kako neki lik baulja oko našeg auta sa bejzbolskom palicom. WTF??? Bolesno... I onda smo skuzili da je tu parkiran i njegov kamion, a lik ide okolo sa bejzbolskom palicom i mlati po nekim cijevima svog kamiona samo iz njemu poznatih razloga... Valjda zbog Mexikanaca :D To je moja teorija. Mexikanci su kraljevi stealth prikrivanja... Nakon sto smo svi otresli glave i postipali se medjusobno za provjeru budnosti, shvatili smo da se nalazimo u nekoj iskrivljenoj realnosti, ali opet realnosti. Ovako umorni nastavljamo za New Orleans...

Zasad smo presli negdje vise od pola puta...

Who dat? Who dat? Who dat say dey gonna beat dem Saints?

Dolazak u grad jazza tece relativno spokojno (oduvijek sam zelio iskoristiti ovu rijec). Zasto spokojno? Pa znate onaj osjecaj kad disete plitko, gledate kroz prozor u jednu tocku koja zapravo ne postoji i svejedno vam je gdje ste u tom trenutku? Eeee otprilike tako... Rasprave smo valjda sve iscrpili, a i ako nismo, sad svi znamo da je sutnja vrijednija od zlata. Trenutak je pokvarila jebena lampica koja se upalila na ploci bas u trenutku kad nam to ne treba. Oil Check i Service Due. Ah, dobro, sta sad... Ne mozemo voziti taj auto skroz do Floride, pa do New Yorka, sigurno ce nam riknut kakve smo srece... Nista, idemo na aerodrom u New Orleans prije nego dodjemo u grad da zamijenimo auto u rentacaru i jebemo majku nekom zaposleniku ko je potpuno nevin u cijeloj toj prici, ali ce se naci na krivom mjestu u krivo vrijeme. I dodjemo mi blizu aerodroma u taj rentacar i eto nakon 10 minuta nam daju 100 dolara popusta na ukupnu cijenu i mrcinu od auta Dodge Grand Caravan, ogromnu prasicu koja valjda ima troznamenkasti broj gadgeta u sebi da to nisu istine... Doslovno putujuca kuca. A mjesta ko u prici... "Ajde super" pomislimo, prebacimo stvari iz Jeepa i krenemo. Jebes ti meni sve, ali eto nakon 200 metara nakon sto smo izasli sa parkinga upali se jebena lampica Engine Check. Ali stvarno. Lucija ima lagani zivcani slom, valjda sedmi u nizu, a opet samo jedan od brojnih koje je dozivjela na putovanju. Dolazimo tamo, Luciji pulsira vena na faci i vratu jer joj srce ispumpava krvi koliko joj zile nisu vidjele dugo vremena dok se raspravlja sa njihovim managerom jer je sad rekao da vise nemaju automobila u istoj velicini, a mi stvarno imamo tonu stvari... Fora je u tome da oni uopce ne provjeravaju automobile koje imaju na lageru. Ti auti su doslovno wear & tear, uopce se ne vodi racuna o njima... Da ne govorim koji sam ja genijalac pa furam 2 torbe i gitaru preko cijele Amerike i nece nam stat sve stvari ako ne uzmemo nesto manje od jebenog slepera... Ja sad vec kuliram u fotelji, tu mi je fakat bilo svejedno... I eto, nakon 20 minuta i joooos 100 dolara popusta dobivamo isti takav Dodge kojeg su valjda odnekud izvukli iz rukava. Ovome napokon ne svijetli lampica i mozemo krenuti nakon sto prebacimo sve stvari, sad vec po 3 put. Dakle, vec smo u 4 automobilu otkad smo krenuli na putovanje. Ovo ce stvarno bit smijalica jednog dana kad se sjetimo... A sad, ne znam da li mogu uopce opisat kakvo je to jebeno vozilo, taj Dodge Grand Caravan. Dakle, ima stotine tajnih pretinaca, elektroničkih gadgeta, 3 LCD ekrana za gledanje filmova, prave uticnice za struju (ne one za 12 V) i sta je najbolje, ispod sjedala se nalaze jos neki tajni pretinci u koje sve mozes potrpat, tako da auto napokon ne izgleda ko ciganluk. Na zadnjem sjedistu smo doslovno napravili krevet gdje ce se vozac odmarat nakon sta je odvozio svojih 5, 6 sati u komadu... Mogli smo ga pretvorit i u shag wagon ili bang bus, ali eto - nismo. Jebiga.

Bourbon street



U grad dolazimo negdje u popodnevnim satima, parkiramo se u centru (doslovno na istom parkingu gdje smo se Ema i ja parkirali prosle godine) :) i odmah sjedamo na pivu u neki birc sa otvorenom terasom gdje vec roka neki jazz trio. Sjetite se, vec je 19. listopad, a jos uvijek je prekrasno vrijeme... Cijelo popodne zujimo po gradu i predvecer odlazimo do nasih couchsurfing domacina Alexa i Forresta... Forrest ima najjace prezime ikad - BaciGaLupi. Yeah dude, it's Italian. :) Kuca je prekrasni shotgun (kuca bez soba, odnosno bez vratiju) na dva kata, ali cim smo krocili u nju, odvratan smrad mi je stavio takvu samarcinu da sam skoro zavrsio na podu. Svi smo slozili yuck izraz lica, a sad je vrijeme da otkrijemo uzrok te nemani koja se siri po stanu. Na nas se zaleti ogromna mrcina od psa, boxer po imenu Luca. Smmmmrrrrrdiiiii, ali ono u picku materinu. Toliko da sam ja mislio "ne mogu izdrzat, zrigat cu se 100%". I skoro jesam. Stvarno. Dva puta mi je doso gag refleks (cure ce ovo znati). :D Alex je cool lik, koji malo pretjeruje u iritantnom kimanju glavom, roditelji su mu diplomati pa je zivio po cijelom svijetu pa cak jedno vrijeme i u Beogradu. Forrest je druga prica, a o tome cemo kasnije...

Sredili smo se za izlazak i palimo van. Dok smo se oblacili naglasio bi samo kako me je bilo strah za popizdit jer je Kova huskao Lucu the Psa da me ugrize za jaja. I pas se stvarno sjedne nasuprot mene i gleda me. I gledam ja njega. Gleda on mene. Staring contest. I kako se ja pomaknem 3 cm, tako i on malo glavom. I ne laje, samo gleda. I tako sigurno 5 minuta. Jezivo. A Kova se valja od smijeha na kaucu.

Luca the Dog



Napokon izadjemo van, a gdje to? Pa naravno u French Quarter, centar New Orleansa. E sad, kako to opisati? Nocni zivot u French Quarteru je vrlo slican onome u Austinu, po danu rockenroll, odnosno ovdje jazz, a navecer komercijalna pizdarija, rap, hiphop, rnb bullshit, "you're amazing just the way you are" i "DJ got us falling in love again". Ajde u kurac! YUCK. Mogu slobodno reci da ovo nije pravi New Orleans. Grad se je totalno promjenio sto smo culi i od lokalaca... Naravno kao i u Vegasu, mozes otprilike raditi sta god te je volja, dokle god imas cugu u plasticnoj casi... Gle, cak postoji i znak upozorava na to... :)

Don't mess with New Orleans, son!



Malo smo se i nacugali i bauljali po Bourbon Streetu, ulazili i izlazili iz mnogobrojnih birceva od kojih cu izdvojiti samo jedan ispred kojeg je pisalo "Ride The Whale" i uletim nabrzinu unutra dok me ovi cekaju vani jer sam sumnjao da znam na sta se odnosi natpis... Birc je napravljen onako da se stalno penjes, odnosno daje osjecaj ko da si na nekoj kosini i kad dodjes na vrh imas sta za vidjet - neka zena jase jebenog kita. Da. Kita. Isto onako kako su napravili da ekipa jase mehanickog bika, samo u ovom slucaju to je prokleti kit. Izgleda smijesno za popizdit. Vecer smo zavrsili na nekim polukaraokama sa nekim osrednjim rock bendom, posvjedocili na ulici najsmijesniju gay chick fight ikad i onda smo se taxijem uputili u jos jedno mjesto, meni poznato od prosle godine - birc po imenu Snake & Jake's, birc di je stalno Bozic. :) Cuga po 1$, najveci divebar (drugo ime za rupu) na planeti. Ali stvarno. I jos su prosle godine imali macku (Jake) koja se presetavala PO sanku. Ne ispod. Po. Ovaj put je nisam vidio jer smo Kova i ja zakrmili na foteljama koje su mirisale po urinu i po nekoj zivotinji koja je ostavila svoj feces ispod jastuka. Valjda Jake.

Drugi dan smo isto tako bauljali po drugom dijelu grada, otisli vidjet ono najpoznatije groblje koje uopce nema nadgrobne spomenike, vec iskljucivo grobnice. Tamo je i snimljen film sa Ashley Judd, "Double Jeopardy" di je u jednoj sceni muz zatvori u jednu grobnicu. Jezivo. Ne volim groblja. I taj cemetery turizam je ocito samo cool u Americi... Srecom po mene, groblje je bilo zatvoreno. :) Riknuo sam. Ne samo to, nego ima i radno vrijeme koje je samo 2 ili 3 sata na dan :) Popodne smo se malo razisli i predvecer nasli na festivalu usred grada, svirali su neki stari rockeri The Radiators, sjecam se jer mi je bilo smijesno koje ime za bend. Kako u biti na engleskom sve zvuci cool. Kao recimo da u Hrvatskoj imas svoj bend i zovete se Bojleri... :) ... ne vjerujem da bi bas imao uspjeha na sceni... Eto, na engleskom sve zvuci nekako vise cool... Bas na tom festivalu, ispred kemijskih WCa, Luciju su zaustavila neka dva latentna gaya zbog neke ploce koju je kupila. I eto tako smo engaged in conversation kako bi se reklo i poceli su nam pricat gdje bismo sve trebali ic ukoliko zelimo vidjeti pravi New Orleans. Sjecam se da sam ga nekih 8 puta pitao da mi ponovi imena restorana i klubova, jer ocito patim od brutalnog poremecaja koncentr... vidi mackica! :D Uglavnom, predlozili su da odemo dolje u centar na veceru i probamo gumbo u jedan od restorana i zatim u izlazak u neki crnacki kvart da osjetimo vibru grada. Restoran koji su predlozili je u biti isti onaj u koji su Emu i mene vodili couchsurferi prosle godine - povijest mi se ocito ponavlja. Taj gumbo vam je u biti nekakav gulas, pikantan dosta, pa nije bas za moj pussy jezik, koliko god sam mexickih burritosa progutao... Vecera za desetak dolara, zezanje i sad izlazak...

Dolazimo u taj kvart ispod i na rubu autoceste, a to je obicno znak nevolje u gradovima u Americi. Dolazimo do kluba po imenu Candlelight Lounge, a ispred sjedi stara debela crnkinja, koja je ujedno i vlasnica kluba... Ulaz je 5 $ koji si vise ne mozemo ni priustiti jer smo se tako i dogovorili da necemo placati ulaz u klubove. Tek sad vidim koja je to retardirana ideja bila, no svejedno... Ako ikad idete tako negdje, nemojte bit skrti platit ovako nesto. Makar ne imali para... Radije gladujte. Ne zajebavam se. Back to the story... I jos stoji znak kraj nje da svi placaju bez iznimaka :) Pricam s njom koju minutu, kaze da ce bend pocet svirat za kojih 10tak minuta i da mozemo uci besplatno jer sam joj nasrao da smo Europljani i kako smo se dosli kulturno uzdizat :) I jos je rekla "We don't get many of your kind here...", ...of your kind... ? Ko da sam cimpanza koja govori ili Dlakavi Wookie iz Star Warsa jebote? Osjecao sam se ko da sam u nekoj igrici - avanturi sa primjesama SCI-FI-ja i da unutra hangaju carobnjaci i ljudi koji love zmajeve...

We don't get many of your kind here...



Klub je doslovno rupa sa sankom, piva klasicnih pristupacnih 1-2 $ i potpuna tisina, glazba se uopce ne pusta, cuje se samo zamor ljudi, bend od kojih 10 clanova se ustimava, a mi sjedimo i cekamo. Cekamo... I docekali smo... Kad je bend poceo svirat kao da se otvorio portal koji vodi u paralelnu dimenziju, a mi smo usisani kroz neku crvotocinu silom koja nam lomi kosti... Toliku energiju u prostoru od 60 kvadrata valjda u zivotu nisam iskusio. Svi se dizu plesu, pjevaju, jednom rijecju - glazbeni haos. Cek, to su dvije. Jebiga... Na stolici preko puta Hane sjedi stari crnac sa suncanim naocalama od kojih (moja slobodna procjena) 75 godina, u odijelu, sredjen i ulickan do zadnjeg atoma. Dize Hanu sa stolice i plese s njom, vrti se, pjeva, dere se, okrece je... Stvarno je fenomenalno izgledao cijeli taj performans...

Hana & the P.I.M.P



U orkestru su samo dva bijelca - jedan od njih je i Matthew Schilling kojeg sam kasnije upoznao i pricao s njim, uglavnom frajer se u jednom trenutku digne sa stolice i opali najbrutalniji solo na saxofonu koji sam valjda cuo u zivotu. Doslovno sam se smrznuo od svirke, a kad je zavrsio, ne znam ako je itko u klubu ostao sjediti... Bend je svirao jos nekih sat vremena za koje vrijeme smo se dobrahno potkovali cugom, odlazim do WCa koji naravno da nema bravu i uletavam unutra, kad ono neka dva niska niggera smrcu koku. A jebote, ovo nisam trebao vidjeti... U biti kad bolje razmislim, ovo nisam ni ocekivao, ovo bih ocekivao u nekom highclass pretencioznom New York bigshot klubu, a ne ovdje u nekoj zabiti u New Orleansu...

Nakon sta je bend odsvirao svoje, zaputili smo se prema gradu, ali ovaj put ne na Bourbon vec na Frenchmen street. Frenchmen street je jos jedna od poznatijih ulica u New Orleansu, pogotovo po svojoj Creole arhitekturi - malim drvenim kucicama. I imali smo sta vidjeti u to doba noci... Doslovno kaos na ulici. Znaci, pricam o tome sta se desava na ulici, ne u klubovima. Na glavnom raskrizju svira bend od kojih 7,8 clanova, a okolo njih plesu ljudi u sasvim nekom svom filmu. Doslovno po cesti, zaustavljaju automobile koji prolaze, ne jebu nikoga 2%. Jedan crnac, kaoticnih kretnji i gol do pasa, zaustavlja automobile, pjeva im na vjetrobran, mlati po haubi pa cak i zaustavlja policijski auto iz kojeg ovi uopce ne trzaju - ocito uobicajena noc u New Orleansu. Jedni ljudi bubnjaju po kantama za smece, drugi pjevaju neke svoje izmisljene stihove uz melodiju koja dolazi sa drugog kraja raskrizja, treci pak stoje zakopani u nevjerici. Carobno, stvarno carobno... Mislio sam da sam u bajci... Doslovno, ponovio mi se trenutak koji zelim da traje zauvijek i zelim ostati u trenutku zauvijek... Dalje niz ulicu, za nekim stolom sjedi frajer sa zmijom oko vrata i natpisom "Free a(n) Eskimo"... Ne znam koliko vam mogu docarat, ali po ulici se desavaju totalne random scene...

Free a(n) Eskimo



Negdje na sredini Frenchmena, taman ispred jednog birca u kojem je bila hrpa ljudi, sjedi lik na tronozcu za nekim malim stolicem i tuce po staroj pisacoj masini - typewriteru, legendarnog Remingtonu. I motamo se malo, gledamo kako tipka sta radi kad ugledam sa strane pise "Poet For Hire"... Opaaa, super! I dodjem do njega i pitam...

Ja: "Allrighty, so how does this work?"
On: "What's the topic?"
Ja: "Love..."
On: "Yeah, and...?"
Ja: "She left me for a 40year old car salesman..."

Frajer izusti "hmmm" i ni dva ni tri, pocne kucat po toj starudiji i tipka i tipka on tako sigurno nekih par minuta i kad je zavrsio, izvuce taj polupoderani komad smeđeg recikliranog papira i preda mi ga u ruku...

Stajalo jest:

Such bad choices, there's no way to reckon
what the charms of the modern snake-oil salesman
have to offer
maybe a ride in a new Cadillac
or some kind of showroom-fresh scent

Or maybe she just got tired of a man of substance
and needed a flashy ride to make herself feel pretty

but dating a car salesman, no matter his age
is always a bad choice... ...


Klasika, jebeni pjesnici sa svojim alternativnim frizurama i kompliciranim cipelama.

Ja mu naravno dajem "ogromni" tip od 1 dolar, frajer uzme i kaze razocarano: "A dollar?"... A ja si mislim "a ne, mr. jebeni W.B. Yeats, 100 $ cu ti dat za ovu pizdariju sta si mi napisao!!!" I bas u tom tretnutku uleti neki pijani izjeb od x godina sa "I want you to write a poem for my grandaughter..." a pjesnik: "What's her name?", a lik: "Her name is...umm... (ne moze se sjetit) ...umm... Shit!... No, wait, that's her middle name!" :D :D :D ... Strgao sam se od smijeha...

Poet for hire...



Vecer zavrsavamo u jednom o mnogobrojih klubova di smo opet naletili na starog pimpa iz Candelight Loungea pa cak i na onog prije spomenutog Matthewa . I opet svira... Ali ne saksofon, nego flautu. I nakon 5 minuta klavir. Sve, daj sve. Valjda lik zna i moze sve. I to jebeno. Svaki instrument rastura. Razvaljuje. Kad smo kod "razvaljuje" i ja sam u ovom trenutku poprilicno razvaljen i ne mogu vise stajat na nogama od silnih supstanci kojima tlacim svoje fragilno tijelo. Vise se ni ne sjecam kako smo usli u onaj smrdljivi stan, a na kraju nije ni bitno...

Frenchmen street, New Orleans



Naravno probudio me je smrad na faci, pas se probudio prvi i onda zajebava svih da se i oni probude... Drugi dan smo napokon ulovili malo vremena da se druzimo sa drugim cimerom, Forrestom, vlasnikom tog najodvratnijeg i najslinavijeg psa na ovom planetu. Necete vjerovati cime se lik bavi, ma da vam dam 100 000 pokusaja. Cime? Izradom jebenog nakita. :D Prebolesno. Inace je rodjen i odgojen u New Orleansu i super je lik. To se zove ono s postovanjem "born and raised" kao i za ekipu iz San Francisca jer ih nema puno...Nakon Katrine je godinu dana radio u nekom supermarketu i onda je u gotovini uz majcinu pomoc kupio ogromnu kucu za malo novaca. Ali ne bilo kakvu. Stvarno ogromnu kucu, koju je preuredio u svoj art studio, dok si je gore napravio prostor u kojem ce zivjeti sa svojom slinavom vrecom buha. Pricao nam o cijeloj povijesti grada, prije i poslije Katrine. I to slusamo od covjeka koji ju je doslovno prezivio. Pricao je da u to vrijeme, cijeli grad i drzava uopce nisu bili spremni na tako nesto. Apsolutno cijela Louisiana je bila bez goriva, a svi su u evakuaciju krenuli u isto vrijeme - prekasno. Katrina je udarila u jednu subotu u ljeto 2005., a Forrest je jos uvijek bio u petak u gradu. Da nije bilo njegove cure, koja je u biti dosla po njegovog psa jer Forrest je bio toliko retardiran da nije htio napustiti grad, njega najvjerovatnije vise ne bi bilo. Pobjegli su u Baton Rouge preko mosta i skrivali se u kuci sa jos 12 ljudi nekih mjesec dana. Kad se vratio u grad, prica, imao je sta vidjeti. Cijeli grad bez struje, vojska i kaos vladaju ulicama. Helikopteri kruze nebom sa reflektorima i doslovno pucaju i ubijaju ljude koji provaljuju u supermarkete da bi si uzeli nesto za jesti. Takozvani looters. Ali ne oni iz koristoljublja vec cisto da prezive... Kaos. Uzas. Buduci da osiguravajuce kuce nisu davale pokrivale stetu prouzrokovanu uraganima, ljudi koji su se vratili su doslovno palili ono sta im je ostalo od kuce da bi bilo kako nesto izvukli. I tako bi, navecer, po cijelom gradu nasumicno znali buktat pozari koje nitko ne bi gasio jer nisu imali ljudstva ni sredstva. Pricao je da bi znao stajati na brdu iznad grada i gledao kako cijeli grad gori kao jato krijesnica. Ironicno, u tom trenutku je rekao da je to nesto najljepse sta je ikad vidio u zivotu. Kaos. Uzas. Rekao je da je skoro 6 mjeseci zivio u Mad Max svijetu. Postapokalipsa... Kaos. Uzas.

Nakon uragana, cijene nekretnina su drasticno pale pa su neki izgubili svoje bogatstvo dok su drugi pak trljali ruke. Odveo nas je iza kuce u drugi prostor koji je sav u cigli, koji bi mogao izgledat ko zakon pizzerija da se sredi... Dotakli smo se i glazbe, pa tako nam je rekao da svaki ucenik u New Orleansu mora znati svirati instrument. Mora. Jednostavno mora. Evo i on je svirao trubu, ali kaze da jednostavno nema vremena. Zakonom je to regulirano. :) To je dio kulture ovdje i tako mora biti. To mi se je jako dopalo. Povlaci se pitanje, sta je s ekipom koja nema sluha ili ritma? Pa oni su ocito protjerani, ne dao ti Bog da se rodis bez toga... :) I zato su oni koji se probiju uz svu tu silnu konkurenciju jednostavno prejebeni...

Jos smo napravili mini tour de New Orleans po ulicama da obavimo zadnji shopping i nesto jedemo i predvecer krecemo za Miami... Voznja do Miamija je protekla relativno mirno s tim da sam opet vozio kriticnu rutu prije zore... U biti voznje su najbolji dio puta, vrlo su mirne, cak i dosadne, vidis countryside dio Amerike, slusas glazbu, a odlutas mislima kad hoces cak i tokom voznje, ionako je sve ravno :) Naravno, nemojte bit blesavi, voziti je jako jako tesko bas zbog tih uvjeta, duzina puta i dosada cijele trase, a o tome cu nesto vise kad se budemo priblizavali New Yorku jer je to bio urnebes...

I'm in Miami, bitch!

U Miami dolazimo negdje u popodnevnim satima, malo kruuuzamo po gradu autom i onda direktno u hostel vrhunskog naziva Santa Barbara na South Beachu. U Miamiju. To je ravno ko da ja nazovem hotel u Splitu, Makarska. Debilno. Cek, gle, postoji hotel Dubrovnik u Zagrebu. Tek sad vidim retardaciju. Vrhunac kreativnosti. Nevermind. Izchillali smo napokon nakon valjda 15tosatne voznje, otusirali se, sjeli na vrh stepenica u hostelu i zapalili jednog. Savrseno. Od vlage u zraku i temperature do pogleda na puni mjesec koji se probijao kroz akrilno nebo tu i tamo presarano oblacima. Nakon toga odlazimo na neosvijetljenu plazu blizu hostela iako je mrkli mrak, lezimo, gledamo zvijezde, pricamo pizdarije, radimo akrobacije i zajebavamo se. Zen. Jos jedan od onih "ne zelim nikad vise odavde otici". Onda smo skuzili da bi bilo pametno da negdje izadjemo, recimo u neki klub ili na neko mjesto di svira kubanska glazba...

Hana & I on the beach



Zanimljivo, ali u Miamiju uopce ne zivi rock pa smo umrli od smijeha kad nam je iz trazilice karata za Miami izletilo "Sorry, we couldn't find any gigs for Miami, Florida". :D Nema veze, htjeli smo dozivjeti atmosferu trenutka i grada kroz kubanske ritmove... Yeah right, to nam je uspjelo... Prosetali smo se gradom, pojeli neku pizzu i svi posrnuli doslovno na glavnom raskrizju ispred nekog ducana. Doslovno zaspali. Uzas. To je jedan od minusa dok putujes stalno - stalno si toliko prokleto umoran. Jos ako se konstantno trujes sa raznim supstancama, nakon nekog vremena stamina pukne pod pritiskom. A kad se slomi, povuce svu ekipu za sobom, a to je najprije mozak, pa slijede noge i na kraju ti slomi duh. Vracamo se u hostel u normalan krevet. Moram naglasiti da smo parking preko puta hostela platili jednako koliko i sobu sta je potpuno bizarno. Ujutro se budimo nesto ranije, ali docekalo nas je oblacno kenjkavo vrijeme plus vjetar plus koja kap kise. Nismo odustali, odlazimo na plazu di CSI Horatio stalno otkriva leseve i stavlja naocale na glavu uz prigodan punchline na koji nikad ne ceka odgovor. Malo se kupamo, chillamo, i odlazimo bauljat po gradu. Cijeli dan smo rezervirali za raditi - ništa. Ali ok, mislim da Miami nije neki grad koji dodjes pa razgledavas ko npr. San Fran. Anywayz, kako drugu noc nismo htjeli platit hostel, taman se lijepo potrefilo da nam se javila neka ekipa sa kraja grada da dodjemo kod njih na party. Uletavamo mi na party, kad to ono neka sekta spika, bas ala moj BEST. Decki i cure volontiraju u jednoj udruzi po imenu Un Techo Para Mi Pais, a to znaci "jedan samar za svakog Pajsera". Zajebavam se, ali zvuci tako, zar ne? Krilatica znaci "krov za moju zemlju", a cime se ekipa bavi? Sjecate se pizdarije na Haitiju? E pa ta ekipa skuplja novce, ali ne da bi ga poslali na Haiti, vec da bi si kupili avionsku kartu da bi mogli ic tamo pomagati i popravljati zgrade i domove. Vrlo plemenito i hvalevrijedno. Ako si trijezan. Ako si pod utjecajem zelenog + viski, to ti ne ide bas u glavu... Uglavnom, cijeli party je bio zamisljen kao neki raising awareness event (kako se to kurac prevodi? ah, da podizanje svijesti - ovako zvuci lame). Alkohol se nije naplacivao vec su se uzimale donacije. Moram priznati da smo ubacili vise od 60 dolara, ali smo popili valjda duplo vise :) Upoznali smo stvarno hrpu zanimljivih ljudi iz svih dijelova Juzne Amerike koji sad rade i zive ovdje. Velikoj vecini njih engleski jezik ne ide bas najbolje pa je bilo puno "Si, si!", ali dobro sta sad... Iskreno, meni je cijela scena licila na neki drug deal iz filmova, svi musavi sa uzasnim scarface naglaskom, samo sam cekao da se odnekud pojavi kordon specijalaca i jebe nam majku sa suzavcem. I najjaci dio, odnekud medju svim tim musavim pajserima izleti neki Poljak iz Krakowa. I to legenda, zavrsava MBA koji mu je platila firma i onda ce se vratiti u Poljsku. Yeah fucking riiiight. Sigurno ce se vratiti. Vecer, po tko zna vec koji put (vec sam sebi idem na zivce) zavrsava tako da opet nitko od nas nista ne razumije, pola nas zavrsi spavat u autu, pola u Taco Bellu jer nas je (zacudo) uhvatila brutalna glad... Ali sta je je, stvarno su nas lijepo ugostili, predobri su ljudi. Pa pogledajte samo sta sve rade da pomognu svojoj musavoj braci u nevolji...

Predavanje Un Techo Para Mi Pais



Key West, Florida Keys

Drugo jutro krecemo za Key West koji je od Miamija udaljen nekih 3 sata voznje. Key West je najjuznija tocka Floride i ujedno zadnji gradic/otocic u mostovima povezanom arhipelagu zvanom Florida Keys. Voznja je, kako nam je bilo i obecano, prekrasna, milijardu mostova, malenih otocica, jahti i vila gdje god okrenes glavu. Dok se vozimo, iz radija tresti "girl, you're so fine" popraceno elektronskim instrumentima i auto-tuneom. U Key West stizemo negdje oko 13h i odlazimo direktno na plazu da uspijemo uhvatiti zadnje zrake sunca prije nego se vratimo u Hrvatsku. Na plazi provodimo gotovo citav dan, zatim odlazimo u neki lokalni restoran nesto pojest. Buduci da svi pricamo hrvatski međusobno, ponekad zaboravimo da ljudi postoje oko nas, a kako smo svi urbani i precool, koristimo i internacionalne izraze. E pa tu i tamo nam se potkrade izraz koji i ostali ljudi razumiju. Necu ih sad opisivati, samo cu reci da su kroz salu Luciji pobjegla dva minirasisticna izraza i na kraju smo morali pobjeci iz restorana. Kroz salve smijeha plus neugodu. Ma boli nas briga. Vrhunski. Dok cekamo ili nista ne radimo, pokusavamo srediti smjestaj u New Yorku koji nam je sljedeci na listi. Moram priznati, neuspjesno. Hana se nateze sa nekim kineskim likom koji bi nam ostavio citav stan na Manhattanu (da, to uopce nije sumnjivo), a ja se natezem sa jednim popom iz hrvatske crkve u New Yorku kojemu studenti iz Hrvatske vec idu na zivce koliko ga zicaju za smjestaj. Odjebi preko couchsurfinga, odjebi preko telefona. A nama je tako svejedno... Kupujemo neogranicene kolicine Four Loka i izlazimo van. Ovo ce bit takva zajebancija.

Zen



Zen



Prvo sta me je iznenadilo jest da cijela Florida u biti navija za Miami Dolphinse. U biti nije me iznenadilo koliko je mi je bila strana cinjenica da se i skroz dolje na Floridi rade tailgate partiji kad igra njihov tim. Tailgate party je u biti party na otvorenom, obicno nekom ogromnom parkingu i obicno prije utakmica, gdje se ekipa skuplja oko svojeg karavan automobila koji ima straznja vrata thus the term tailgate. :) Pusta se muzika, rostilja se, zajebava se i gleda se utakmica. Miami je i pobijedio u toj utakmici sto daje jos vise cari svemu jer su svi ostali premazani zeleno-plavim bojama njihove najdraze momcadi i nastavili piti na ulicama gradica. Bauljamo po gradu i ponovno se spusta zona sumraka... Gradic je postao utociste za sve ljude sa Petar Pan kompleksom koji nikad nisu odrasli. I to mislim doslovno - odvratni goli stari ljudi odnosno stare babe sa cicama koje im se vuku po podu i brisu plocnik te njihove jos ruznije polovice u tangama hodaju po gradu ne mareci kome su pokvarili obrok, vecer ili im se zgadio citav zivot... I onda je nas murija privela u kostimima Penisa & Vagine u Las Vegasu. Totalno neposteno. Ovo je nesto najodvratnije sta sam ikad igdje vidio. Kakav Love Parade, kakvi kinky showovi...

Welcome to the Freak Show



Ima jos jedna stvar koja je najvjerojatnije (makar nisam nasao dokaz) zapocela na Mardi Gras u New Orleansu pa se zatim prosirila po citavoj Americi, a to je "beads for breasts". Dakle, svaka momcad bilo kojeg sporta u bilo kojem gradu u Americi ima svoje navijacke rekvizite po imenu "beads". To je jedna velika ogrlica/narukvica koja se sastoji od perli u bojama te momcadi. Ima ih za kupiti na svakom koraku i jako su jeftine tako da ih ekipa kupuje na tone. Ponavljam, ovakvo nesto mogu samo retardirani Ameri izvest i pretvorit u kult. Svaka im cast. Dakle, ajmo opisati situaciju... Dakle, zamislite muskarca, visokog 195 cm i odvaljenog od oko 125 kila, napaljenog ko zivotinja, nista nije brusio in a loooong time i jos kao bonus na sve to - pijan je ko letva. Kupuje kamion tih ogrlica i stavlja si ih oko vrata. Kad opazi bilo koju zenu, ponavljam bilo mladu ili staru, vikne "B4B" i predaje joj ogrlicu. Zena, zaintrigirana, uzima ogrlicu stavlja je sebi oko vrata i dize majicu i grudnjak i pokazuje sise. Nas protagonist, velika nakupina neinteligentnih stanica gleda u kriz ispustajuci Ace Ventura zvukove te hvata prvi postanski sanducic i razguzi ga. To je u sustini to. Promicanje promiskuiteta in da haus. Samo mi je zao jadnika koji si moraju nac i izabrat suprugu iz tog genetskog bazena. A ni oni nisu nista bolji. Nazalost, Idiocracy svijet je neizbjezan. Neizbjezan! Svakako, zanimljivo je to vidjeti i volio bih vidjet to u Hrvatskoj. Samo umjesto da ti pokaze cice, cura bi ti najvjerojatnije zaljepila samarcinu.

Stuck in time



Ne treba vam Michael Moore i njegovi dokumentarci. This shit right here je dovoljan dokaz nacije morona.

Dolazimo do jednog birca di neki decki rokaju blues, sjednemo se ispred na trotoar, cugamo i show pocinje. Najprije nas davi neki lik od kojih 60tak godina i to samo u tangama, radio je 20 godina ko racunovodja u Minnesoti i onda je puknuo i dosao na Floridu. Moram priznat da je bio savrseno izdepiliran po cijelom tijelu, iskreno ne znam zasto sam bas to primjetio sad se i sam sebi cudim, valjda mi je podsvijest tako znatizeljna sta ja znam... I onda se je pocela skupljat ekipa oko nas... Uletila je neka stara sa preslatkim psicima koje nam je pokusala prodat za 800 dolara, pa neki lik koji je radio citav zivot na naftnoj platformi, doletio je sa jebenom biciklom iz Ohia na Floridu. Za popizdit. Stvari je ostavio u obliznjem grmu i pitao da li moze s nama do New Yorka. Ma naravno. Yeah right. Kakvi random ljudi... Prezabavno!

Na glavnoj ulici smo sreli neke couchsurfere sa potpuno isaranim kombijem, na koji smo se i mi morali potpisat te smo se polako zaputili prema automobilu, nemamo smjestaj, ali prekrasno je vrijeme, mozemo spavati i na plazi. Na putu do auta se desila toliko komicna scena da to nisu istine. Ispred nas na cesti, dok tako setamo, neka dva pijana debila sjede na skuterima i spremaju se utrkivati. I kad su krenuli, jedan se je toliko rastepao po cesti koliko je dug i sirok. Ali fora je u tome da mu je noga zaglavila izmedju rubnika i motora i doslovno sam vidio kako mu se okrenula za 360 stupnjeva. Dobro pretjerujem - ali barem za 180. :) Vi gadljivi preskocite ovaj odlomak :) Dotrcimo do njega, frajeru noga drito visi na kozi, a toliko je pijan da ne kuzi sta mu se desilo. Kaos. Doslovno mu je noga izasla iz lezista i gleznja. Uzas. Frajer se dize i pokusava stat na tu nogu, naravno pobjegne mu i drito stane na batrljak. :) Znam, uzasan sam. Jebiga, kad je tako bilo... Lik je toliko pijan i toliko u soku da uopce ne percipira sta mu se desilo ni bol koja mu se trenutno desava. Uspjeli smo ga sjest, ja mu drzim tu nogu i mislim si cime da to privremeno imobiliziramo, a Kova pocne vristat od smijeha jer ovaj pijani debil je onaj tipicna glupa Floridska seljacina i vise je zabrinut za motor nego za vlastito zdravlje... Njegov frend uzima taj sjebani skuter i ide ga sakriti jer smo zvali hitnu da dodje po lika. I lik nestane. Dolazi hitna i policajac s njima i sad ga ovaj pita da sta se desilo. I ovaj jebeni debil: "I stepped and tripped on a curb". Komedija. Policajcu je sve jasno, ovaj je razvaljen i samo sta mu noga nije amputirana i govori panduru da je "samo malo krivo stao". Hitna ga pokuplja, a mi odlazimo i u tom trenutku se stvori taj njegov frend i pita nas: "Did you see him fall? He fell good, right?" i pocne vristati od smijeha. Katastrofa. Frend mu je sjeban, a ovaj vristi nekontrolirano. Kakvih samo likova ima na ovom svijetu.

Ambulanta i Florida rednecks! :)



So many right winged Christians, so few lions, Couchsurfing van



Dolazimo do auta, sad trebamo naci neko mjesto za spavanje. Kruzimo po gradu i naletimo na nekog zmazanog beskucnika i pitamo ga da li ima negdje di bi se mogli parkirati i spavati. U biti pravog lika smo pitali, sigurno zna covjek di je kul za spavati. :) I frajer se oce vozit s nama da nam daje upute do tog mjesta. No thank you, dear sir. Dolazimo do neke zatvorene vojne baze ili sta god i Mario i ja legnemo na vrece ispod nekog drva i zaspemo. U biti ja sam se onesvijestio i zaspao snom pravednika dok je Maria pocela muciti insomnia. Svaka cast, nesto ga je mucilo, nije mogao zaspati, ali nije htio mene pustiti da spavam sam na otvorenom. Poslije mi je rekao da su usred noci prosla pokraj nas i vatrogasna kola sa sirenom, ali ni to me nije probudilo. Ujutro smo se probudili okruženi kokošima i pijetlom. Doručak!!! Divno je probuditi se na random otvorenom mjestu sa mirisom mora i vlastitog mošusa... Otisli smo oprati robu zadnji put - a čeka nas više od 30 sati vožnje do New Yorka...

Under the bright blue sky



Concrete Jungle of New York

Sjedamo u auto, cisti, relativno odmorni i krecemo prema sjeveru. Next stop - New York. Otprilike 2500 kilometara. Ludnica. Krecemo oko 12, a u New Yorku cemo biti tek sljedeci dan u kasnim vecernjim satima... Kako preziviti ovako veliki komad puta? Uz Four Loko i Joose, postoje jos neki otrovi po imenu Monster i 5 Hour Energy. Za razliku od Four Loka i Joosea, ovo ne sadrzi alkohol. Monster dolazi u limenkama od 0,75 litara i iskreno, krenuo sam citati sta je unutra, ali onda sam shvatio da me ipak ne zanima jer ce me samo ulovit paranoja. I zgromite jedan Monster i dobri ste kojih 4 - 5 sati. Energija u boci. Fora je u tome da ste umorni za popizdit, ali ne mozete zatvoriti oci nakon limenke tog sranja. Nikako. Nema sanse. Ide do te razine da prestanete treptat. Bas smo pricali Kova i ja, da kad ga popijes ko da te stavi u neku videoigru, uopce ne sudjelujes u razgovoru, a na cesti izbjegavas automobile i skupljas bodove. Iskrivljena realnost. GPS koji koristimo je u biti Kovin vrhunski Garmin mobitel, koji ne sluzi nicemu osim da nas vodi preko Amerike. Vrhunska investicija by Kova. Taj mobitel ima samo on i mozda jos jedan lik na ovom svijetu, a taj je vlasnik Garmina. Negdje kod Orlanda nam je riknuo i odmah nas je uhvatila panika. Nije lako voziti po tim prokletim cestama bez GPSa, pogotovo nakon sto se cijelim putem oslanjas na njega. Nekako je uspio proraditi nakon par sati i jos nam se jednom ili dvaput ugasio cisto da nam digne puls. Negdje oko 6 ili 7 ujutro drugi dan, dosao je red da ja vozim. Vec je kriticno, a svi smo stvarno brutalno umorni. Odlucio sam riskirat tijelom i kupio sam si jedan 5 Hour Energy. Onako cisto da probam. E to je vrhunac otrova. Za razliku od Monstera, 5 Hour Energy dolazi u maloj bocici od 59 mililitara, dakle znas da je prokleti otrov. Ima okus ko da pokusate rastopiti 17 kilograma cedevite u tih 59 mililitara vode. Tijelo mi je kontrahiralo samo u sebe od te kiseline. Popio sam to i svi zajedno sjednemo u Waffle House na dorucak... Nakon nekog izvjesnog vremena me je doslovno pocelo cijelo tijelo svrbjet, a rukama i nogama sam sam sebi davao ritam na zamisljenu glazbu. Pojeo sam valjda jedno jaje i rekao ekipi da ih stvarno ne mogu cekat toliko dugo i stajat na jednom mjestu i da cu ih cekat u autu... :) Proslo je valjda 6 minuta. Ma kakav RedBull. Kakva droga! Uzas.

Ajde ti vozi po ovome... normalan... Road to New York



Uspjeli smo srediti smjestaj za dvoje, odnosno mene i Kovu kod stare prijateljice Racine, cure sa Floride, koja zivi na Columbiji, koja je hostala Emu i mene prosle godine. Kako nismo uspjeli srediti smjestaj za sve ostale, Racine nas je svih petoro velikodusno uspjela smjestiti u svoju malenu sobicu i hodnik. Cura je stvarno, ali stvarno kraljica! A mi smo nastavili ciganluk do kraja! Once a gipsy, always one!

Ujutro klasicno krece bauljanje po gradu... Kova i ja odlazimo na Empire State Building i to po sugavom vremenu. Iskreno, New York me se jos uvijek nije uspio dojmiti. Nikako. Koliko god ljudi pricali o njemu, nikako mi ne sjeda. Znam da mi je ovo brutalni minus kod nekih ljudi, ali jebiga svakom svoje. Ne znam je li zbog toga jer samo bio prekratko u njemu, kojih desetak dana, ili mozda jer sam svaki put toliko umoran da bi radije stavio testise u mikser i pretisnuo "start" nego bauljao po gradu, istrazivao, otkrivao nove stvari i upoznavao nove ljude. I would trade it for San Fran any day of the week. Stvarno mu zelim dati priliku i mislim da cu to i napraviti jednog dana, ali trenutno mi nije ni u top 5 gradova koje sam posjetio. I zato ga ne volim opisivati, ne osjecam se dorasao...

Empire state building



Jednu od tih dvije tri koje smo proveli u New Yorku, bauljajuci po Greenwich villageu, slucajno smo naletili na Comedy Cellar, jedno od mjesta u citavoj americi gdje se 80tih najvise razvila i njegovala (kakva rijec) standup komedija. Ja sam inace veliki veliki fan toga pa smo morali posjetiti, makar je ulaz bio 20$. I mogu rec da je bilo preprepredobro, nisam se tako nasmijao tko zna otkada. I da zivim u New Yorku, najvjerojatnije bih tamo provodio veceri i trosio silne novce.

Comedy Cellar



Jedna od stvari koja me ipak fascinira u New Yorku koju bih htio opisati jest podzemna zeljeznica. Ako mene pitate da je opisem u jednom recenici rekao bih da je podzemna zeljeznica New Yorka jedna velika pokretna mentalna institucija. Stvari koje vidite cak i kratkom voznjom po Manhattanu, sokirat ce vas i ostat vam u glavi zauvijek. Goli ljudi, sviraci, parovi koji se svadjaju, tourretov sindrom, samo su neki od primjera kojima mozete posvjedociti u vlaku. Iskreno, volio bih provesti par dana u toj podzemnoj samo da analiziram ljude i napisem nesto o njima... U vlaku jedva da se i cuje engleski jezik koliko ima stranaca...

New York Subway



Nazalost ili na srecu, dosao je i taj dan za povratak kuci. Opet nazalost, ostao sam sam, ekipa je ostala u New Yorku jos koji dan, dok je Kova odletio u Vegas. Sletio sam u Budimpestu i prokleo dan kad sam uzeo povratnu kartu za Ameriku s kojom se vracam u Budimpestu. Umoran, sjeban i krepan, vracam se na zagrebacki glavni kolodvor gdje me je docekala mnogobrojna ekipa kojoj se iskreno nisam nadao nakon obicnog glupog statusa na facebooku da se vracam. Hvala vam, cijenim to...

Da mogu sumirati cijelo putovanje u jednu rijec, ta rijec bi bila... hm... "zanimljivo". Zamislite si 5 ljudi koji se zajedno voze nekih 12 000 km koji imaju zajednicko jedino to da im organ po imenu pluca disu isti zrak. Da ponovimo put, sumnjam da bih ga ponovio s istim ljudima kao sta sumnjam da bi ga oni ponovili sa mnom. Mislim, naravno ne zamjera nitko nikome nista, stvarno volim i postujem ekipu, ali stoji da puno naucis o ljudima s kojima putujes i s kojima zivis. Kako se ono kaze, 100 ljudi 100 cudi, 100 zena 200 sisa. Right? Pred kraj smo si, vjerujem svi postali naporni. Nisu svi za svakoga. Ali uvijek cemo imati poseban odnos, koji je tesko za opisati. Razmisljam o tome dosta cesto. Ponavljam od prosle godine, kako Amerika cini da se povezuju ljudi koji se inace ne bi druzili u normalnim okolnostima, pa cak se i nikad ne bi upoznali. Ta prokleta Amerika i citava situacija izvlaci najbolje i najgore iz vas. Promijeni te.

Ili ces se posvadjat na skoro pa na mrtvo ime ili cete postat braca. Iako se ne druzimo toliko puno koliko bismo htjeli, Kovu smatram bratom.

Kao sto napisah (ja sam i dalje kralj aorista) gore prosli smo negdje oko 11 ili 12 tisuca kilometara, i to sa 4 razlicita vozila. :) Bilo je lijepih i ruznih trenutaka, stvari koje cu rado zaboraviti, ali i stvari kojih cu se rado sjetiti.

Road Map...



Gledajuci kartu mogu samo reci da smo bili svugdje. Aljaska, Austin, San Diego i New Orleans ce mi definitivno ostati u najljepsem sjecanju.

Epilogue, Ja od Lutanja

I sta sad? Napisati nekakav zakljucak na ovaj mini roman? Sta reci, pisati ovaj blog je svakako bio gust (neki dijelovi ipak nisu) i jos bih da mogu. Znam da mi 90% napisanog niti ne vjerujete, mislite da skidam i photoshopiram slike sa neta, a pisem doma iz stana u Hrvatskoj. :) Iskreno, ne zamjeram vam, ni ja si ne bi vjerovao, niti vjerujem ponekad sta se desava i ovoliku kolicinu pizdarija na jednom mjestu. Ali, isto tako me boli kurac sta vi ili bilo tko drugi misli o tome pa smo tu upravo rijesili moguce rasprave koje bi eventualno mogle niknuti... Mogu samo sam sebi reci da na kraju svega, ponosan sam na nacin i citav sadrzaj ovoga sto je napisano...

Zapoceo sam s blogom, odnosno inicijalna ideja je bila da ne pisem privatne mejlove ljudima do kojih mi je stalo, ali kako sam pisao broj citatelja se je povecavao i na kraju je taj broj poprimio razmjere o kojima nisam mogao ni sanjati odnosno sve ovo se pretvorilo u nesto sasvim drugo. Zene me zaustavljaju na ulici i pitaju "May I pleasure you?", a ni decki nisu daleko! :) Ali kad sam vec spomenuo, necu odbit ako se ikad to desi. Anywayz, sad neki misle da sam patnik ili pak attention whore, a u biti samo pisem sta mi je na pameti bez prevelike cenzure. Neke stvari bih sad promjenio, ali sto je tu je. Nazalost, blog je pocela citat i moja obitelj i jebiga, mama nije bas bila odusevljena s nekim dijelovima, posebice sa kurvama u Tijuani i sa prokletim susretima s policijom... Da ne govorim o izazivanju pizdarija i koristenjem ilegalnih supstanci...

Ali oko jedne stvari si i dalje razbijam glavu... Sad, nakon svega, htio bih nesto znati... Sta mi sad to sve znaci? Sta mi znaci da sam vidio pola Amerike, plesao obucen u Veliki Penis na Stripu u Vegasu, stopirao po Aljasci, skoro ostao u Texasu i zajebavao kurve po Tijuani? Jesam li ista naucio? Hoce li vrijeme pokazati? Jesam li zarobljen u vlastitoj percepciji pa ne vidim siru sliku, onemogucen sagledati svijet na neki drugi nacin? Kroz tih 5 mjeseci sam oslabio i unistio vise veza sa prijateljima i bliskim osobama nego koliko mi je trebalo za vrijeme citavog zivota... Stvorio sam nove konekcije naustrp onih koje sam spalio. Ali da li je to vrijedilo?

Prvi put u zivotu sam dosao do trenutka kad bih iskreno htio vratiti vrijeme. Trudim se svim silama probuditi iz nocne more stipajuci se za ruke kad legnem prije nego utonem u pravi san... Kroz dvije godine u Americi, imao sam mali zuti dnevnik u koji bi zapisivao random misli, postupke, stihove, price i scene koje su mi se dogadjale. Dobar dio toga je napisan pod dosta velikim stresom i u afektu pa je skroz zanimljivo vidjeti i pokusati naci osobu koja je to pisala u to vrijeme. Kako te osobe vise nema i ne svidja mi se sta je pisala, odlucio sam ga se rijesiti na najdramaticniji mogu nacin - vatrom. Stvari koje te podsjecaju na druge stvari koje ne zelis ne trebaju ti biti blizu niti postojati - pa sam stoga odlucio napraviti rostilj na svom balkonu na jednu od prvih noci u ovoj 2011. godini. Brojke, slova i papir - sve je nestalo u plamenu. Ostala je samo metalna zica koja je drzala papire da se ne razlete ko sta su bile moje misli u trenutku pisanja po istim tim papirima. To nisam bio ja i definitivno ne zelim biti... Dok je to gorilo, osjetio sam kako se golemi pistolj repetira i ispucava mi olaksanje u sljepoocnicu...

Opcenito, kad pogledam svoj zivot unatrag par godina, svaki veci (ma i manji) potez koji sam povukao na zivotnoj sahovskoj ploci je bio krivi. Ne znam protiv koga igram, ali figurice mi imaju tendenciju nestajanja u oblaku dima... S tim da nitko u igri ne vara. Ne govorim o sreci, koju neki govore da imam, neki da nemam. Jednostavno kad dolaze odluke na pokretnoj traci, ja odaberem krivu. I tako je bilo oduvijek. Nisam sposoban donijeti jednu jebenu pravu odluku za sebe. Analizirat cu ti apsolutno sve, sta treba i ne treba, ali za ovo jednostavno nemam zicu. Vec 26 godina se trazim, serem, preseravam se i zajebavam sve oko sebe. Jutrima se budim sa ciglom u zeludcu jer sam drugaciji od svih, ne znam sta hocu, gdje da budem i sta da radim.

Ali... Bad decisions make good stories...

No, ocito je doslo vrijeme da prestanem srat i plakat ko neka pickica i sredim se. An idle mind is the devil's playground...

Stvar koja bi izdvojio, a da se promjenila prije i nakon Amerike jest ta da puno vremena provodim sam. A najvazniju stvar koju sam naucio u ovih zadnjih godinu dana (smijat cete se, da tek sada sam to naucio), a ta jest - ne vjerujte nikome. Ali jebeno nikome. Nikome. Definicija povjerenja bi bila "ona zajebana stvar koja se godinama gradi, a rusi u nekoliko sekundi". Eto ima istine u tome... Pomno birati kome cete dati taj ogroman poklon, vase povjerenje. Kad je rijec o povjerenju uvijek se sjetim onog debilnog Nicolasa Cagea u Con Airu i one cheesy recenice kad kaze: "Sorry, I only trust 2 men, one is me, the other one is not you". Koliko god Cage bio izjeb od ocajnog glumca sa uvijek istom facom, naglaskom i stilom glumljenja - rekao je dobro. Ne znam je li to dobro, stovise cak mislim da je lose, zato jer odsad nadalje sve ljude drzim na distanci.

Ali na kraju, mozda mi se bas neki dan pokazalo zbog cega sve ovo... Kako su clanci izlazili poceli su mi se javljati raznorazni ljudi koje uopce ne poznajem i rekli kako su se je bas zbog recenica koje pisem, odnosno zbog ovog bloga, odlucili na odlazak u Ameriku... Jako zanimljivo... Ako sam samo jednu osobu nahuskao da ode istraziti Ameriku, onda ovo sve ima smisla. Nemate pojma koliko mi to sve znaci...

Za mene je ovo bilo najgore "najbolje ljeto u zivotu", ali hvala vam sto ste citali moje literarne ispljuvke.

Citamo se, mozda jos, iz nekog drugog mjesta, iz nekog drugog grada.

Ziv'li!

E da... Mrzim onog jebenog Mark Twaina.

My World, My Fucking Rules. \m/ Pusa. iZJEB out.

07.06.2011. u 14:25 • 24 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.03.2011.

Twilight Zone

Pozdrav,

Dragi moji, evo mene ponovno, sa jos izjebskih prica, a za sljedeci mogu samo reci da je jedna od najnevjerojatnijih koje su mi se desile u zivotu i definitivno jedna od bizarnijih... Gdje smo stali, jos uvijek pratite? Austin, Texas. Voznja do New Orleansa je trebala biti jedna od "laksih" voznji s kojima cemo se susresti na putu, trebala je trajati oko 9 ili 10 sati, a imali smo plan otici i na NFL utakmicu New Orleans Saintsa i sve je to skupa trebalo biti lijepo i jebeno. Bas smo jedni druge nabrijavali kako smo super plan skovali, da u gradovima koji dolaze na putu provodimo 3 i vise noci jer onda se uspijes i odmoriti, a ne samo jurcati da bi na silu sve vidio...

Prati nas prekrasno vrijeme, a temperatura je popustila na vec izdrzljivih i savrsenih 25 stupnjeva. Uglavnom, ja sam za volanom nakon Kove, a kod Houstona smo skoro imali mini incident jer nisam vidio mrtvi kut za ukljucivanje na autocestu pa sam u zadnji tren skrenuo i skoro pokupio one bacve s vodom koje se nalaze na autocesti. Malo smo se prepali i to je sve. No, kako mi uvijek nesto diskutiramo u autu, od glazbe do smisla zivota, dotakli smo se i religije. Nakon religije slijedi vjera. Pa filozofija zivota. Pa smisao istog. Pa Karma. Pa postojanje Boga. Negdje oko petog sata voznje prema New Orleansu, zadnja spomenuta diskusija se je pretvorila u jako zestoku raspravu koja je trajala neko vrijeme jer nitko nije htio popustiti od svojih argumenata pa cak niti slusati drugu stranu. Kako to obicno i biva kad je u pitanju ta tema. Kova se je pametno povukao i slusa nas kako se svadjamo ko debili. Ja naravno tvrdim da ne postoji. Rasprava je kulminirala tako da smo se bas derali jedni na druge, a zavrsila tako da sam se zaderao da "ne postoji i gotovo". Desetak minuta sjedimo tako u tisini i vozimo se. I eto, On je bas u tom trenutku ocito odlucio da ja shvatim neke stvari. Vozimo se kojih 100 do 120 na sat i odjednom mi se ugasi auto. Da, u voznji. OK, nisam poceo panicarit, pa su ovi mislili da se zajebavam kad sam izjavio sljedece normalnim glasom:

Ja: "Ummm, auto se je ugasio."
Kova: "Kako mislis auto se ugasio, pa vozimo...?"
Ja: "Ugasio se jebote!"

Stvarno idemo brzo, a stos je u tome, da mi je sad i volan blokirao i idemo lagano udesno. Kocnice ne rade, papucica mi reagira jako jako slabo, koliko god da sam sjeo na nju. Nista, dizem rucnu i zaustavljamo se na nekoj travi ispod nekog vijadukta. Super, dobro sam reagirao, dobro je ispalo, mogli smo se hladno i lagano spickat. Pokusavam upaliti auto, ne reagira.

Mazdica je izdala hardcore. Predala se u subotno poslijepodne na odvojku E-65 u gradu Beaumont, Texas. Beaumont, fucking Texas.

Svi smo odjednom mehanicari, a razumijemo se u struku ko Marica u krivi kurac



Zovem AAA, njihova pomoc na cesti, kazu da oni ne popravljaju na cesti, vec samo odvoze do mehanicara, a nista ne radi jer je subota popodne. Jebeno. Otrcim do neke policijske ophodnje u blizini, kazu da zovem osiguravateljsku kucu, a ja ono "yeah, riiiiight officer, of course we have insurance!"... naravno da jebeno nismo osigurani... :) Nista, jebiga, sreca u nesreci je da nam je auto crknuo tocno 500 metara od nekog motela. Poslije bas pricamo, da nam je auto crknuo negdje na cesti izmedju Austina i Houstona, gdje jebeno nema nicega, mislim da bismo jos uvijek bili tamo... Na jedvite jade smo odgurali auto do motela, platili sobu za dvoje, a zdjiberili se naravno svih 5 unutra. Ok, ideja jest da u nedjelju radi samo jedna mehanicarska radiona u Beaumontu, pa cemo sutra zvat covjeka da nam auto odveze do njih di ce ga oni popravit... Smjestili smo se u motel i kao sta cemo sad, necemo tu camit, idemo mi radije van...

Izlazimo van i prvo sta skuzimo da grad nema pjesackih prijelaza, nema trotoara jer nitko ne hoda u tom gradu. Nema ni semafora za pjesake. I stvarno nitko ziv ne hoda u tom gradu. Ikad. Ni po danu, a kamoli po noci... Pitamo ljude u fransizama da li je opasno, a nitko nam ne zna rec da li je ili nije, vec nas odmjeravaju koliko smo "brojcano nadmocni" ukoliko dodje do sranja. Uglavnom dolazimo do neke polu McDonalds fransize po imenu Checkers, kao tamo cemo jest i skuzimo da svi, ali apsolutno svi zaposlenici imaju one metalne zube takozvane grills. Ko u najgorem ghettu na svijetu. I muskarci i zene. Svi. Zona sumraka. Cekamo hranu kojih 30 minuta i kad je dosla narudzba naravno da je falilo hrane. Idemo se zalit kad ono pocnemo pricat i stvorimo mini kaos, jer ovi unutra ne znaju brojat i raspravljaju se s nama, a jebes mi sve ako sam ista razumio. Nesporazum je rijesen tako da su nam vratili 1.49$ i odigrali "sorry y'allz". I onda je po tog najveceg crnca koji je imao najvece grillz u ustima dosao onaj auto na koji su stavljeni najveci kotaci koji uopce ne pasu na velicinu auta sa prikladnim spinners felgama. Naravno neka gangsta muzika vristi iznutra. Ste gledali "Ne Budi Zao Dok Ispijas Juice u Mojoj Cetvrti"? E tocno takav je grad. Crnci na trijemovima, gangsta auti i tiha ulica. I mi se setamo po toj Eleventh street koja u biti odvaja crnacki od bijelackog dijela grada. Uglavnom grad je prespavao Martin Luther King eru odnosno 60te i 70te jer i dalje vlada neka mini segregacija. Ma sta mini? Mega. Tj. ne vlada, nego se osjeca. Mi se setamo (po travi uz cestu), policija se zaustavlja i gleda koji kurac radimo, crnci nam dovikuju nesto iz auta, katastrofa. Welcome to the Twilight Zone. Martin Luther King nije zamisljao ovaj grad kad je govorio da svi zajedno sjede at the table of brotherhood. :D Uglavnom, nismo se usudili ic van u neki klub koji su nam predlozili i dobro da nismo jer su nam drugi dan rekli da je crnacki i da se nebi dobro proveli. Okrecemo se i idemo prema motelu i nasli smo neki drugi klub di se odrzava neki blues plesnjak sa predobrim bendom, ali nismo imali volje ni snage ista raditi osim sjediti i pit pivu, a inace je bilo bas dobro.

Welcome to the Twilight Zone



Drugi dan se budimo i krece prvi pokusaj izlaska iz ovog shitholea. Zovem lika koji odfura Mazdicu, mene i Maria u taj Firestone koji jedini rade nedjeljom, ostavljam im svoj broj, a oni kazu da ce "dijagnoza" trajati oko sat vremena i da ce ista kostati 100$. Za 15 minuta me zove lik i kaze: "Come back, I need to talk to you.". Vracamo se natrag i lik dolazi do nas i trese glavom u nevjerici:

Mehanicar: "The engine is toasted."
Ja: "What do you mean "it's toasted"?"
Mehanicar: "Toasted. Gone. You need a new one."
Ja: "Is it repairable?"
Mehanicar: "It's UUUNrepairable!"

Ovo UNrepairable je toliko naglasio da smo se Mario i ja poceli smijat od muke. Jos je spominjao neke pohabane pojaseve, cooler, alternator sta ja znam sta sve ne. Ok, ajde bar da rijesimo racun, a lik: "Man, it's free. Just get it out of here." :D Kraljevi nam nisu naplatili kad su vidjeli koliko smo jadni. Reko je da nam treba totalno novi motor i kako bismo ga platili brutalno puno, odnosno vise nego sta vrijedi citav auto. OK, sta sad??? Izgurali smo Mazdicu na parking iza Firestonea i pocekali ostatak ekipe da dodje pjeske do nas da se dogovorimo za dalje. Jednom rjecju: "Sjebani smo".

Nedjelja je. Nigdje nikoga. Jos mi fali Aki Rahimovski da proviri odnekud i otpjeva "gdje ja pripadam". Kad se ekipa skupila poceli smo vijecati. Imali smo u biti milijun opcija, ali smo ih sveli na tri:

1.) Uzeti rentacar i ostaviti isti u New Yorku
2.) Kupiti novi auto i prodati isti u New Yorku
3.) Odjebati sve i odletiti do New Yorka
4.) Jebote New York

Neeeeeeee! :(



U gradu nema nicega...



Ajmo najprije jeftiniju opciju - kupiti novi auto. Sjetio sam se da kad smo se setali jos jucer navecer da smo prosli pokraj jednog car salesmana gdje sam vidio neki Dodge Caravan za 1000 $. Svi se sloze da je to relativno dobra ideja, pa uzimamo drugi motel koji drzi neki munjeni Indijac i opet se zdjiberimo svih 5 u sobu za dvoje. Cekamo ponedjeljak da se bar nesto otvori. Oko 12 svi jedemo u Taco Bellu blizu tog motela i sjednemo ispred istog da pricekamo Godota. I za nekih pola sata pocne... Toliko me je poceo bolit trbuh i toliko mi je pozlilo da se jedva krecem i pocinje mi se mantat. Ekipa odlazi u grad, a mene ostavljaju samog u motelu. I tu se desi vrhunac twilight zone. Toliko sam bio umoran, a nisam mogao zaspati od bolova. Nikad u zivotu nisam ovo dozivio, prokleo sam i Joose i Four Loko i Taco Bell i Subway jer sam se sjetio da su i tamo bili neki indijci koji su mi mozda pljunuli u sendvic dan prije. Bas sam onako violently ill. Uzas. I sad ono najbolje. Prestao sam brojati koliko puta sam povraćao nakon broja 20. Explozivna diarrhea isto tako. Isto toliko, ako ne i vise puta. Ispustio sam dusu kroz usta i rektum. Sve iz sebe, isprao sam sam sebi zeludac do zelucane kiseline. Ako taj dan nisam ostavio 5 kg svoje tjelesne mase u izlucevinama, nisam nikad. Bas vam je ugodno ovo citat, a? I to traje i traje i traje i traje. I ne staje. Ne samo to, nego pocinje jos gore. S cim da usporedim ovu bol? Ajmo ovako, imate erekciju i netko stavi ruku u ljepilo i onda tu istu ruku u pijesak pomijesan sa staklom i onda vam s tom rukom pocne masturbirat. Dovoljno vizualno? Osjetite? Vodu ne zelim pit iz slavine jer je toliko odvratna da to nisu istine. Dehidrirao sam. I nakon negdje 17tog puta sta sam se ispovracao legnem na krevet i napokon se malo primirim. I ovo necete vjerovat, a kasnije sam procitao da je moguce... Pokraj kreveta mi se je stvorio neki jebeni Japanac u vojnom odijelu i objasnjava mi na fluentnom engleskom jeziku da je krevet na kojem lezim u biti neki "vessel" i da sam ja pilot te da moram mirno lezat na rubu kreveta i upravljat s tim letecim brodom. Ovo je previse, znam da lika nema jebiga, ali vidim ga! Svjestan sam da logicki taj Japanac ne moze biti tamo. Uzasna lucidna halucinacija. Jos mi je nesto pricao, ali sam ili potisnuo ili sam se borio da ga ne cujem. Nekako sam se pridigao s kreveta i otrcao popit te odvratne vode jer koliko god mi moze ona naskodit, toliko sam priseban da si mislim kako ne moze bit losije od ovog. Nastavio sam povracat i imat proljev do kad se ekipa nije vratila izvana sa svojim munjenim pricama i zanimljivim ljudima koje su upoznali. Probudio sam se u ponedjeljak ujutro sa brutalnom glavoboljom, ali sve ostalo kao kompletna nova osoba. Zanimljivo. Tocno 24 sata je trajao taj virus. Valjda mi je tijelo htjelo dati do znanja da je dosta i neka se malo smirim i stanem.

Kad smo izlazili Indijac nam maše s nasim jastukom, naravno skuzio je da nas je bilo vise pa smo morali platiti neki fee. :D Fuck, sjebali smo savrsen plan bez pogresaka za muljat musave Indijce po motelima preko cijele Amerike. A ovaj nas je uhvatio. Tako i serijski ubojice uvijek naprave gresku. Damn. Djiberenje je ocito grijeh.

Dakle, odlazimo do tog car salesmana kupiti auto i tu pocinje show program kakvog odavno nisam vidio. Uglavnom, ono sta sam ja vidio da je taj Dodge Caravan za 1000 $, to je bio samo polog i prva rata, auto inace kosta 2500 $. Fuck. Ulazimo u ured, a tamo nas, iza velikog hrastovog stola, ceka pravi 60togodisnji born & raised redneck Teksasanin crvene boje kose. Dogovaramo se da cemo mu dat Mazdicu na kojoj je "sve ok" osim motora i jos 1000 $, a on nama tog Dodge Caravana. I to je bila njegova ideja, kao pomoc ce nam, nakon sta je provjerio koliko kosta novi motor za Mazdu. Dakle, sigurno nesto nije u redu s tim Dodgeom, ako je tako brutalno spustio cijenu. Ajde svi se slozimo, ali ovaj put cemo bit pametniji, odvest cemo taj Dodge najprije na servis da nam ga pregledaju da vidimo da li ce ova kanta izdrzat jos 5000 kilometara. Uz taj deal, frajer nam uvalja da s nama ide i njegov mehanicar Lupe.

Born & Raised Texan



Grand Theft Auto again...



Lupe The Mechanic



Lupe je najprljaviji, najmusaviji i najnizi meksikanac kojeg sam u zivotu vidio. Onaj iz filmova. Znate oni spaghetti vesterni di Clint jebe svima majku? I Lupe skoci u auto i pocne se zavlacit svugdje i dirat sva moguca sjedala sa tim svojim brutalno crnim rukama, sjecam se da je Mario komentirao da nam lik mora dat popust od 1 $ svaki put kad Lupe nesto takne u autu. I krenemo mi prema Firestoneu, ja vozim, Lupe the Dirty Sanchez na suvozacevom mjestu, a ekipa iza. I sad, imamo recimo 7 minuta do radionice, a u autu ona neugodna tisina. I sad da razbijem tu tisinu pitam Lupea: "Hey, Lupe, what do you think about this car? Is it good?", a frajer ."Yes, yes". Skuzili smo da Lupe ne prica jebeno engleski uopce. Lucija se ubacuje jer ona govori fluentno spanjolski, frajer suti i uopce ne odgovara ni njoj na spanjolski! Dakle, frajer je jebeni mute! I nis ja ga opet pitam, buduci da lik govori engleski bolje nego spanjolski, "Hey, Lupe, we will be driving this car to New York, do you think we can make it?", a Lupe odgovori: "New York - very far!" i pocne se toliko trgat od smijeha da je skoro ispao iz auta. Ko u crticu. I mi se skupa s njim kidamo, uopce ne shvacamo koliki smo zapravo jadnici. Lupe car! Bar nam je indirektno dao do znanja s kakvom pizdarijom imamo posla. Dolazimo do Firestonea, ekipa nas vec tamo zna, sad smo vec domaci. Cekamo dijagnozu... Iducih pola sata smo sjedili u hladu dok je Lupe bauljao okolo po suncu i svako toliko dosao do nas i rekao "work, work". Za pola sata lik dodje po nas i pokaze nam papir sta sve ne valja s autom. Baterija uopce nije prosla test. Kaze lik: "The list is shorter if I tell you what's good on the car". Sve vam je jasno. Popravak bi kostao jos pun kurac para, a opet nisu provjeravali motor. Kakve smo srece, nema jebene teorije da to izdrzi do New Yorka i jos da ga tamo nekome uvalimo i vratimo dio novca. Nista, odustajemo od toga dogovorimo se da Hana i ja idemo po rentacar, a ovo troje idu vratit Dodge i predat liku Mazdu bar da nesto dobijemo za staro zeljezo. Ja placam racun, izlazim van i vidim kako se Kova jebeno valja po haubi od smijeha, a Lupe izlazi van, cese se po glavi i neugodno mu je. Sta je bilo? Pa Kova, Lupe, Mario i Lucija su sjeli u auto i isli 7 metara u rikverc i auto je doslovno riknuo ispred mehanicarske radione. I sad se svi skupa kidamo od smijeha jer ovo je vec previse. Sve ide po zlu. Zamislite da smo kupili taj auto... Tocno ista ona scena, ako se sjecate clanka di se vracamo iz Tijuane u Las Vegas pa nam je auto riknuo na cesti za Vegas. Jebena komedija. Bez imalo romantike. Lupe nesto opet mota po motoru i dolazi Charlie, drugi mehanicar i starta ga sa mobilnom baterijom. Ma katastrofa...

Charlie: "(Are) You guys going to New York?"
Mi: "Yes."
Charlie: "Well, then you don't want that car..."

Sve sta moze ic po zlu, ide. Hana i ja odlazimo u rentacar, odbijaju nam karticu i uopce ne rade driveaway service tj. ne mozemo ga uzeti i ostaviti u New Yorku. Vracamo se kod tog crvenokosog Teksasanina, i dogovorimo se da cemo mu prodat Mazdu za 200 $ i kaze da imamo u Houstonu na aerodromu rentarcar kompanije koje imaju driveaway service. Ali prije toga, hopa jos jedan problem. Trebamo potpisati kupoprodajni ugovor, odnosno odreci se auta na title deedu. Mi stvarno imamo papire od auta, odnosno kupoprodajni ugovor koji je ujedno i prometna, s kojima smo se trebali prijaviti u DMV u roku od 30 dana kad smo kupili auto u Vegasu. Ali ta "prijava" je naravno kostala, a zasto bismo mi placali nesto kad ne moramo? Eto jos jedna zanimljiva situacija koja je dokaz totalnog ljudskog debilizma. Radije se oblokavat i napusavat ko jeleni i trosit na sranja nego se osigurat i da sve bude kako treba. Neeee. Zasto? Mi? Neeeee... Bila je ideja da ako nas murija zaustavi, pravimo se glupi jer smo iz "tamo preko mora gdje ima zmajeva". E i sad kako je proslo vise od 30 dana i nismo dobili novi papir gdje stoji da sam ja vlasnik automobila, to znaci da ja jebiga nisam vlasnik automobila. :) Uglavnom, to nam sve lik objasnjava kako ne mozemo, pa mozemo, ovo ono, a ja vrtim s ocima i mislim si "joooj, daj ne seri, auto je veliki komad lima, da nas lijepo zamolis, poklonit cemo ti ga". I tako smo sad lijepo falsificirali novi kupoprodajni ugovor, a Hana se je potpisala umjesto te munjene azijatkinje od koje smo kupili auto u Vegasu... I sve ok. Super, otkrio sam si novu vjestinu. Ovo ide u CV... Na intervju za posao: "Gospodine, imate li iskustva u programiranju web aplikacija?", ja: "Gle, zanemarimo to, jebiga, mogu vam falsificirat kupoprodajne dokumente bez vecih problema, koji drugi kandidat to moze?"... :D :D :D Uglavnom dobivamo 200$ i sljedeca postaja je Houston koji je 3 sata zapadno tj. moramo loviti vlak koji ide jednom dnevno. OK, vrag je odnio salu, moramo se jebeno izvuc iz ove rupe, ne zelim ostati ovdje vise ni jednu sekundu. Zaboravio sam napomenuti kako ja jos uvijek imam proljev, ali sam u svoj toj strci zaboravio na bol i tu jebenu virozu. Samo zelim otici. Dogovaramo se kako Lucija i ja odlazimo u Houston po auto, a ovi nas cekaju u Beaumontu. Taj prodavac je bio toliko dobar da nas je odvezao na zeljeznicku postaju. Kad smo dosli tamo, nema postaje, to je jedna duga betonska ploca odnosno plato usred neke jebene livade. Nikakve oznake, nista, nula. I Lucija i ja stojimo mi i cekamo i cekamo i skuzimo da ce vlak kasniti kojih 3 do 4 sata. A u picku materinu. Moze li jos nesto bit krivo? Mislim, OK, ko god da se igra s nama odozgo, kuzim, pobijedio/la si, imas jeben smisao za humor i shvatio sam lekciju. Pliz, mogu li samo otici odavde? Dok se vracamo natrag pjeske u "bazu" koju smo podigli u Dunkin' Donuts nalecemo na mrtvog rakuna na cesti i tocno pravi znak u pravom trenutku... "Enjoy this day, compliments of God"... Hm da, stvarno, shvatio sam.

Ok, ok, I get it...



Waiting for Godot...



Nervoza se vec osjeca u svima, nitko ne zeli vise ostati u ovom jebenom gradu niti jedne sekunde vise nego sta mora. Prodju i ta tri sata, zovemo taxi, sjednem se na suvozacevo mjesto kad ono izmedju mene i vozaca je 2 cm nekakvog prozirnog neprobojnog materijala da ga nitko ne moze opljackat. Morao sam sjedit na jednom guzu koliko je lik zablindirao auto. Klaustrofobija te hvata dok se vozis. Jebeni Batmobile si je lik napravio. Imam jos cinicnih fora, ali shvatili ste... I tip nas vozi natrag na "stanicu", a sad je vec pao mrak... Vozac nas pita: "Have you been here before?" i slegne s ramenima... "There used to be a building here, but the wind blew it away..." :D A jebote led. Dosta mi je. Vlak je stvarno stao na tom dijelu i napokon smo se ukrcali i na putu smo za Houston.

Dolazimo u Houston nakon 23h, sad se moramo pozuriti na aerodrom da stignemo dignuti auto. Ulazimo u taxi i zapocnemo spiku do aerodroma s vozacem, nekim simpaticnim crncem. Kako to obicno biva, u taxijima se obicno izmjene zivotne price u 5 minuta pa tako smo saznali sve o njemu i kako je izgubio zenu. Obicno kad Lucija i ja negdje zabrijemo, obicno izbaljezgamo da smo supruznici ili brat i sestra. I ja kazem da smo u rodu i kazem kako su sve zene u Hrvatskoj prekrasne, a frajer u voznji upali svijetlo i odmjerava Luciju na retrovizor, hropce i ispusta neke zvukove... :D Nisam ni htio znat sta se desava na prednjem dijelu auta.

Uglavnom, u rentacar stizemo 15 minuta prije ponoci i meni opet odbiju karticu iz nekog kretenoidnog razloga jer je nova. Nista... Last resort. Lucija uzima auto na kreditnu od roditelja, a ova zena koja radi za pultom je brutalno bezobrazna, naplatila nam je sigurno 5 stvari koje nam ne trebaju dok se mi tako svadjamo, dize glas na nas, mi na nju, drzim Luciju da ne skoci preko pulta i iskopa joj oci i onda ova krava nesto jos bezobraznije dobaci i sad Lucija mene drzi da je ne zadavim i tako. Uglavnom popizdili smo. Cijena? Prava sitnica, samo 1300 dolara za 8 dana i fee jer ga ostavljamo u New Yorku. Uglavnom, napokon smo dobili Jeep Cherokee i krecemo natrag za Beaumont. Ne mogu vjerovati. Napokon. Ova 3 dana su bili pravi test za zivce. Prava Twilight Zone.

Negdje nakon 2 ujutro dolazimo u Beaumont Texas po ostatak ekipe koja nas ceka u Dunkin' Donuts svi mrtvi umorni... Svejedno, brze prebacivanje stvari iz jednog auta u drugi niste u zivotu vidjeli, stvarno u roku od 10 minuta smo prebacili sve stvari iz Mazde u novi auto... Kova sjeda za volan, vozi kojih dvadesetak minuta izvan grada na neko random parkiralište i tu smo svi zaspali u roku od jedne sekunde.

Sve sta smo htjeli jest izac iz tog jebenog Beaumonta... Sad se je definitivno lako smijati toj cijeloj situaciji... Ne volim srat s tim psiholoskim spikama, ali mislim da je svatko ostavio dio sebe u posljednja 3 dana tamo i to je ostavilo traga na nama...

Slijedi prica sa ostatka puta i ujedno najduzi i nazalost zadnji clanak koji cu napisati, barem jos neko vrijeme...

Stay tuned...

Pusa. iZJEB out.

31.03.2011. u 22:37 • 9 KomentaraPrint#

subota, 19.03.2011.

Don't mess with Texas, son...

Pozdrav,

Evo mene opet... Za pocetak samo da kazem da se ove price cine da ih je lako i brzo prepricati i onda odjednom imam predug clanak ispred svojih ociju... Pa da vam ipak ne bude tako naporno, podijelio sam zadnji clanak ipak na dva dijela... A mozda budu i tri dijela... Ionako je zadnji trebao biti mrcina, pa zasto bas pretjerivati. Ma serem. Volim pretjerivati, jednostavno sam ga htio podijeliti. Jebiga, koga briga? Gdje smo ono stali? Na kraju prvog dijela roadtripa nakon Californije i Arizone... Dakle, bili smo kod Lucijinih rodjaka u Phoenixu koji su nas ugostili ko kraljeve, najeli nas pravom neplasticnom hranom i oprali nam robu. Navecer, oko 8 krecemo za Austin, Texas. Napokon, ajde, za taj grad mi toliko ljudi vec puni glavu jos od prosle godine da sam jednostavno morao otici i vidjet o cemu to ljudi tocno pricaju... Sveukupna voznja je trajala oko 20tak sati i izgurali smo je u komadu. Mazdica nije ni osjetila! Barem smo mislili. Po Californiji je lako voziti kad je najduza ruta 5, 6 sati... Sad tek slijede izazovi. Treba stici u toj nakupini smrdljivog lima do New Yorka. Ili smrdljivoj nakupini lima. Either way. Treba stici do Floride i onda do New Yorka. Dogovorili smo se da vozimo Kova, Lucija i ja u bilo kojem redoslijedu po otprilike 4 do 5 sati ili kako ko moze izdrzati. Iza na zadnjem sjedistu gdje bi inace moglo sjediti troje ljudi, a sad leze kuferi, napravili smo mini utociste za onoga koji se sprema voziti ili onoga koji je odvozio svoju trasu. Moram priznati da je naporno za poludit ako hoces analizirat, ali je opet nekako preveliki gust. Npr. ja sam kao otisao na silu spavati kad smo krenuli, naravno da ne mogu zaspat, svi se zajebavamo, onda zaspes u random trenutku kad si u biti najvise umoran, ali onda i svi ostali zaspu. A stos je u tome da je cijela ekipa jako kolegijalna, odnosno bar hoce biti tj. dogovorili smo se da ce u svakom trenutku biti jos najmanje jedan budan uz vozaca naravno. Vozac bi trebao bit budan, ima to neke logike, jelda? Negdje sam to procitao. Ili je mozda nepisano pravilo predano usmenom predajom kroz generacije. Anyway, moguce je, ali je prazi izazov ostati budan, ukoliko ste suvozac i nema konverzacije ili je ista o branju naranci ili o pomoru riba. Pogotovo uz tu ravnu cestu. Cak je i GPSu toliko dosadno da nis ne prica, nego se javi svake prijestupne godine... "Next right in... 247 miles." A jebote, thanks da si mi rekao! Mene je zapalo da vozim od 4 ujutro pa nakon zore sta ima svoje prednosti i mane. Mana je, naravno kao i svima ostalima, da se silim ostati budan jer sam odgovoran za jos 4 zivota uz svoj na toj prokleto dosadnoj cesti. I mana je to da kad svane i mjesec se sakrije, takav umor se obavije nada mnom da bih najradije stao sa strane i zaspao. Ali prednost jest dozivjeti svitanje u pustinji. Buduci da je i Mazdica poprilicno stara, sjebana i sve to skupa zajedno, dogovorili smo se da je necemo forsirat i da je najbrze sta cemo vozit 70 mph. Da ga ne forsamo nam je rekao i lik koji nam je pregledavao auto jer je auto star, a nije mogao procijeniti u kojem je stanju motor. Naravno da ga nismo slusali uopce. Buduci da je ravno, a auto ocito moze povuc, i brzinomjer ne radi vec brzinu mjerimo preko GPSa, meni ponekad pobjegne noga i odemo preko 75 ovo ono, a odmah cujem kralja Kovu otraga: "E daj Nik, nemoj tako brzo vozit, raspast cemo se..." I tako 10 puta. Prepustim ja njemu volan nakon svoje rute i zaspem na suvozacevom mjestu i kad se probudim nakon sat vremena vidim svi spavaju a na GPSu pise 85MPH??? Mislim nije to ni brzo ni nista, ali karoserija bi nam mogla zavrsit na autu iza nas koliko je nasa Mazdica sigurna... I dogovorili smo se, ono najbitnije... Gledam Kovu, frajer skuliran: "Ahaa sorry, ma zanio sam se...", meni vrag neda mira idem drkat po GPSu i skuzim da postoji statistika, kad ono tamo stoji - maximum speed 94 MPH i vrijeme prije 5 minuta. Frajer je vozio ovu prekrcanu pizdariju na 4 kotaca preko 150. Ja ono slozim WTF? facu i pocnem pizdit, a ovaj ludjak se pocne cerit ko neko malo dijete zaigrano. I onda ja skupa s njim. Ali glavno da meni frajer pizdi. Ocito Mazdica moze izdrzat. Ovo sam opisao iz razloga na koji cete naici u sljedecem clanku...

Live Music Capital of the World

U Austin stižemo negdje kasno popodne kad se je vec polako poceo spustati mrak i dolazimo do adrese koju nam je dao tip koji ce nas ugostiti. Sta se tice hosta, frajer nam je jos prije javio da nam je sredio cijeli jedan studio samo za nas 5. Legendarno, to se inace ne desava, jebiga, tesko je naci smjestaj za 5 osoba da spavaju svi na istom mjestu. Super stvar je da smo svi zajedno da se ne razilazimo i tlacimo se voznjom kao u San Diegu npr. gdje je od jednog do drugog couchsurfera bilo nekih 20 minuta voznje. Pizdarija. Anyway, ulica odnosno kuca u kojoj cemo zivjet u naredna 3 dana se nalazi u residential dijelu Austina, ali relativnom centru grada, pa smo pjeske jako blizu centra, odlicno! Sljedeci opis uopce ne znam zapoceti...

Dolazimo do kuce, parkiram se na travu ispred, a iz kuce izletava nas domacin. Nas domacin je crnac od kojih 170 cm visine po imenu Michael Jackson. :D :D :D Ne zajebavam se... Nadalje, nosi irokezu i gay je. Ali ono, the gayest of the gayest drama queens. Not that there's anything wrong with that. Naravno, jebiga, a sta ce bit? Brutalno je feminiziran i ne skriva to, ali je ful simpatican i sav je neka micica. Sam upravo napisao rijec "micica"? Uglavnom, smjestio nas je u studio od 3x3 plus zahod tocno nasuprot njegovog stana i dao nam je jedan madrac. Sve u svemu napravio nam je ogromnu uslugu, niti cemo njemu smetat, dobili smo vlastiti komfor. I eto slijedi odmah prva scena...

Mi se polako raspakiravamo, nosimo kofere iz auta u stan i tako te stvari, a neki su ostali u stanu malo pospremit jer ocito nije koristen dugo vremena pa da ne spavamo bas kao sta se vozimo... :) Buduci da nas jos uvijek prati prekrasno vrijeme i dosta je sparno, a studio je mali i treba mu zraka, bilo bi dobro da ga prozracimo, right? E sad, prije nego ispricam scenu, moram vam opisati jedan vrhunski americki izum, a to je klimatizacijski uredjaj. Dakle, njihovi klimatizacijski uredjaji nisu ko nasi da se sastoje od dva dijela odnosno vanjske i unutarnje jedinice, vec se sve to nalazi u jednom uredjaju. Taj isti uredjaj se instalira tako da ga se samo stavi na prozorsku dasku bez da ga se ucvrsti vijcima ili bilo cime i onda spustite prozor na njega jer je napravljen tako da ima utor u koji prozor moze sjest pa kao malo ga ucvrsti i drzi. Eto, kad sam to rekao, jeste shvatili na sta mislim? Scenu cu prepricat iz vlastite perspektive jer me nazalost jebeni svemir nije stavio na to mjesto u to vrijeme.

Dakle, nosim ja stvari iz auta u stan i nakon par puta dolazim gore po stepenicama, ulazim u stan i vidim uticnicu iscupanu iz zida, Hanu i Michaela kako stoje ko posrani i gledaju kroz prozor te Kovu kako cuci na podu od smijeha, doslovno cuci i pokriva lice rukama jer mu je brutalno neugodno, ali ne moze izdrzat. Kova mi pokusava objasnit sta se desilo na prvu ruku, ali mu nikako ne ide od smijeha, Michael doslovno stoji sa otvorenim ogromnim crnackim usnicama ko posran i govori:

Michael: "Nevermind, I... will pay... for that..."
Hana: "How much is it?"
Michael: "Around 400$..."

Pa sta se desilo? Hana, kraljica magnum kalibra je dobronamjerno htjela malo prozracit stan i otvorila je prozor i kako je ona otvorila tj. naglo digla prozor klima je sama sebe povukla sa prozora, iscupala uticnicu iz zida sa kabelom i spickala se u dvoriste sa prvog kata. :D Tocno ona jebena scena iz Seinfelda di Kramer Jerryu nabavi novu klimu Commando 8 sa milijun BTUs i onda ta ista padne sa prozora na nekog psa i sjebe ga. A u kurac! Smijesna scena pun kurac, ali ogroman problem, u totalnoj smo besparici i to Hana najvise od svih. I idemo po tu klimu i stavimo je natrag na prozor i ne radi naravno. Bas je bed u zraku, Kova i ja se brutalno kesimo koliko god znamo da je neumjesno, ali jebiga, ne mozemo izdrzat. Mislim, dodje netko kod tebe, sredis mu smjestaj i onda ti sjebu klimu 5 minuta nakon sto se upoznate - nije neki prvi dojam koji bi covjek pozelio ostaviti. I jos se kreteni cere iza tebe.

Prostor gdje spavamo, obratite pozornost na klimu :)



Nekim cudom, klima proradi nakon desetak minuta i sve je ok. Hana sretna ko kad malo debelo dijete dobije lizalicu, a Michael kao da je istu dobio u anus. Nismo se puno druzili taj dan sa domacinom vec odlazimo prema gradu sa planom da cemo se ranije vratit jer je voznja stvarno bila iscrpljujuca. Centar grada je krcat bircevima sa obje strane, a najpoznatija ulica je nekim cudom 6th street (broj koji me prati) koju cu opisati malo kasnije. Malo smo setali i zavrsili na pivi u Chin' Monkeyu jednom od birceva sa zakon imenima, a ostali su npr. The Blind Pig Pub ili The Thirsty Nickel... Sjecam se da sam se skoro onesvjestio od umora u bircu pa smo krenuli "doma".

Live Music Capital of The World



Sljedece se jutro dizemo u 11 koliko smo bili zgazeni (od umora ovaj put) i odlazimo na dorucak u centar grada sa Michaleom da nam malo on pokaze lokalne obicaje. Na ovo nasa tijela nisu navikla, inace spavamo u tetris pozama u Mazdici, a sad se tu cak mogu i rastegnut prije nego me Kova zagrli po noci i pocne mi hrkat u uho. To je isto prica za sebe, za koju nemam sad vremena. No, anywayz, dolazimo do centra u neki prekul caffebar i narucimo sendvice te marshmallows i smores. Marshmallow je ona pjenasta pizdarija sta ste jeli ko klinci unutar MunchMallowa ako se sjecate, a Smore je slatkis koji morate sami slozit. Toga nazalost nema kod nas, za to ste mozda culi iz filmova kad izvidjaci idu kampirat u sumu i slicne pizdarije... Dakle na vatri se najprije rastopi i karamelizira marshmallow i onda ga se stavi skupa sa cokoladicom po izboru izmedju dva krekera i pojede ko mini slatki sendvic. I to je Smore. :) Jako je ukusno i brutalno slatko. I tako smo mi dobili mali kamin, duge cackalice i marshmellowe i radili si smorse. Jebeno! Za to vrijeme Michael prica o svom zivotu i kako trenutno ne zna sta ce sa sobom i zali se da nema para i jedva prezivljava odnosno radi samo 2 sata dnevno u nekom restoranu za vrijeme dorucka. 2 sata dnevno - pa naravno da jedva prezivljava kad ima jedva za stanarinu pokrit... Ostalo vrijeme provodi gledajuci televiziju i zureci u strop. Steta...

Dorucak sa Michaelom



Nakon dorucka Michael nas napusta, a mi se upustamo u razgledavanje grada, znate ona radnja s kojom kratimo vrijeme prije nego se zgazimo svaku vecer. Ne znam gdje bi poceo sa opisom grada jer sam to poceo mrziti, a ovaj blog se sve vise pretvara u popis pizdarija koje sam izveo nego u putopise i izvjestavanje o putovanju po Americi. Pa samo kratko, blizi centar cini koji neboder i sacica poslovnih zgrada, sto me je zacudilo s obzirom na ostale gradove u kojima sam bio do sada. Vrlo blizu centru se vec polako pocinje protezati residential area, ulice sa malim drvenim kucicama od kojih svaka ima svoje mini dvoriste i ulaz. Grad je kul za popizdit (vrhunski opis relativno elokventnog akademskog gradjana, ali za bolje trenutno nisam sposoban), odnosno daje osjecaj malog grada bas zbog te cinjenice da je zbijen i "nizak", ima oko 800 000 ljudi i poznat je po tome da nakon 15h skoro svaki kafic ima na programu zivu svirku - i to RockenRoll baby! Jedna zanimljivost u centru grada jest Musician's lane odnosno dio ceste na kojem se smiju zaustavljati kombiji od bendova da iskrcaju opremu. Zakon! Grad je totalni RockenRoll! Cijeli dan se secemo i kuliramo i tu sam stvarno poceo osjecati opusteno. Pred sumrak se razdvajamo malo, ekipa je isla popit pivu na neku terasu dok sam ja radije iso slusat nekog frajera koji svira sve sta ja obozavam u Chin' Monkeya.

Johnny @ Chin' Monkey



Four Loko!



Cim padne mrak, mi se svi povampirimo pa se tako zalecemo do ducana po Four Loko i odlazimo doma pit prije nego izadjemo van. Michaela nikako da izvucemo iz kuce, radi svaki dan ujutro, a mi bismo htjeli bit do jutra vani, pa on nikako ne moze. No, upoznao nas je s Ashley koja nam je dala taj madrac na kojem Kova i ja spavamo pa joj dajemo jedan Four Loko kao zahvalnost, a ona je maloljetna pa si ne moze sama kupit. I kako je vecer odmicala, a vrijeme je super, izadjemo ispred kuce i sjednemo na beton u krug i pocnemo cugat i zajebavat se i ponajvise sprdat Ashley jer ima neku bolesnu spiku koju ni ona ne razumije. Inace, ona je 19togodišnja biseksualka kojoj je zivotni moto siriti ljubav po svijetu, ali ne zna na koji nacin. Kaze da joj je tata gay, a mama lezbijka. Do sad je spavala sa 5 muskaraca i 3 zene. Riiiiiight. Ispricala nam je svoju zivotnu pricu. Istina je da se je lakse otvoriti strancima... E sad, ona opcenito misli da je pametna za popizdit, a mi smo stranci ergo pametnija je od nas i ne samo to, doslovno misli da kurca ne kuzimo i sve nam objasnjava ko da smo u vrticu, ali doslovno ko da smo u vrticu, i to pogotovo Luciji koja je alergicna na takva sranja. Primjer slijedi. Ovo vam moram ispricat, malo ce potrajat, ali ja sam se toliko smijao da me je trbuh bolio. Znate onaj vic o dvije plavuse, jedna je u camcu usred polja i vesla, druga se zaustavi s autom i pita je: "Sta radis?"... Druga kaze: "Pa veslam...", a prva: "Znas da zbog takvih kao ti, ljudi misle da smo glupe, da znam plivati sad bih ti dosla tamo i prebila te!". OK, vic je retardiran kao i svi ostali o plavusama, ali je poanta da ga mozes ispricat kroz 30 sekundi. I manje. I Ashley krene pricat taj vic, svi ga znamo, ali joj se smijemo u facu kako je retardirana i sva puna sebe. E sad tu dolazi ono da nam objasnjava sve ko u vrticu. Sorry, ovo mora biti na engleski pa vam donosim transkript u cijelosti... Prekide cete i sami shvatiti.

So there's this blonde and she's driving down the road. You know what a road is? A road is usually a concrete or an asphalt that is used for vehicles like a car to drive on. OK? OK. And so the blond looks to the side and sees... Well, a side is something that's not in the center, for example this is my left side and this is my right side of the body. Anyway, she sees this other blond and she in the field sitting in a boat. You know what a field is? (Ja se tu negdje valjam po betonu jer ne vjerujem sta se desava, a Lucija je iskocila zila na glavi i gleda ovu poremecenu kako objasnjava svaki jebeni pojam koji postoji) A field is a place where you can grow stuff, you know like crops and stuff like that. It's usually green or yellow. Oh, yeah... and a boat is a let's say a vehicle that floats and can go on water. (Boli me trbuh ovdje negdje, ova je sad pocela i intenzivno gestikulirat). Anyway, so the first blond asks the second one what is she doing and the second one replies: "I'm rowing". Well, rowing is, you know, when you have a small boat that doesn't have a motor, then you have to use a paddle and row. Oh, a paddle is a long wooden thing that is used for rowing. OK? OK. (Faca mi se grci od smijeha, ovo vec traje kojih 7, 8 minuta) And then the first blond says: "Well, blonds like you give us a bad name, if I knew how to SWIM (tu se zaustavi i naglasi), you know SWIM! (ponovi i gleda nas da li kuzimo) I would come to you and kick your ass!".

Kad je ova stala, a mi eksplodirali u njenu facu i ne mozemo doc k sebi kojih 5 minuta, a ona pita valjda deset puta: "Get it? Do you get it?", a mi: "No, no we don't get it, but nevermind! Awesome joke!". Sjecam se da su mi suze isle niz obraze, faca mi se grcila i nisam je mogao opustiti, a trbuh me je bolio za popizdit.

Ovo bi trebao bit tutorial kako (ne)prepricat vic.

Uglavnom, nismo obracali pozornost na vrijeme pa tako je i brzo proslo, pa smo skuzili da nema smisla da idemo u grad jer necemo stici na nis. Kucu do nas je bio neki frat party, ali ni na to nismo isli, izgledalo je ko hrpa nerdova koji se spremaju igrati World of Warcraft. Ashley se odjednom sjeti kako nas moze ubacit na isto neki polufrat party samo od nekog njihovog fakulteta doslovno par minuta od nase kuce. A OK, kupujemo case pive i idemo tamo. Taj party je u biti u domu, odnosno velikoj poluzapustenoj zgradi gdje ti studenti zive i uce. Zove se CO-OP university i cim smo usli na party skuzili smo da je to u biti hrpa klinaca ne starijih od 19 godina. Usli smo u tu kao neku tulumaru, sa mini pozornicom i dva stola na kojima se igra beerpong. Crashali smo party, ali u nekom pozitivnom smislu, barem se tako cinilo, nikome nismo smetali. Upoznali smo se sa hrpom tih klinaca i jednom curom koja je tvrdila da je nekakav officer. Mene je to sve zaintrigiralo, pa sam je poceo ispitivati i skuzio sam da svatko od tih studenata je zaduzen za neki dio tog doma, netko je ciscenje, netko za popravljanje, netko za namirnice itd itd. Svi placaju dom jednako i svi dobivaju jednako u smislu hrane i potrepstina, odnosno imaju svoje malo polu komunisticko drustveno uredjenje polu skvot. Sta mi je odmah palo na pamet cim mi je ta cura sve objasnila jest film Beach (Zal) sa Leom DiCaprijem. Totalno. Svi su zaduzeni za nesto, zive zajedno u harmoniji, napusavaju se i sve ostalo sta ide s tim. Ostali nisu dijelili moje odusevljenje s tim otkricem pa nisam ulazio u dublju analizu. Odigrali smo i dvije, tri serije beerponga protiv nekog klinca i nekog starog od 60 godina valjda. A taj je valjda bio prvak svijeta u beerpongu 1981. Valjda znate, ali svejedno, Beerpong je igra koja se igra preko dugog stola sa 2 ili 4 igraca. Igra se sa stolnoteniskim lopticama kojima morate gadjati case pune piva na protivnickoj strani stola. Ako pogodite u casu, protivnik mora popit tu casu, a pobjednik je onaj koji prvi ubaci lopticu u sve case i tako sveukupno manje popije. Zanimljiva igrica za odigrat koji put, medjutim nije da bi je sad stalno igrao, ovdje i u Vegasu bircevi imaju posebne prostorije di se moze to igrat, itd itd.

21st University CO-OP



Beer Pong



I tako mi tamo cugamo i slusamo "It's a party in the USA" vrstu glazbe i pocnemo se malo minglati s tom ekipicom i postanemo im ocito zanimljivi jer smo iz Hrvatske pa nas zovu kod njih u jednu od soba. Taman prije nego sto smo krenuli neki klinac se zadere "Let's smoke this Croatians out", a svi ti likovi su valjda 92 godiste. Jesus. Ko iz nekog lose odglumljenog filma B produkcije. A jebiga, to je opet dio veceri taman kad party utihne kad se napravi najgora moguca stvar, a to je izvadi se weed. I znam da nece bit dobro, ali svejedno. A Mario je prejebeno najjaci kad smo spaljeni, toliko je drustven i odusevljen sa svime sta nas okruzuje i toliko energije i ljubavi frca iz njega da je to nadasve neopisivo. Bas zakon! Naravno to nosi svoj kriz pa ga je tamo neka klinka doslovno htjela prasnut ispred svih nas, opet na Lucijino opce odusevljenje. Neki klinac pokusava plesat polustriptiz nad Hanom, na sta mu se ova ceri u facu, ali mali se neda. Malo smo ih htjeli pohrvatit pa slusamo Dinu Dvornika i tad je izletila najjaca zajebancija koju cete moc pogledat na sljedecoj snimci...

THAT'S BADASS! Fuckin' retarded kids



I bas kad weed crashes the party, vecer obicno polako zavrsava pa tako smo se i mi pokupili doma u nase malo utociste spavati. Drugi dan opet bauljamo po gradu razgledavajuci ga. Inace, Texas je najpoznatiji po rostilju i prime ribsima u cijelom SADu pa nismo mogli propustiti takvu priliku, a da ih ne probamo. Stvarno toplo preporucam, sve s rostilja u Americi, pogotovo u Texasu, spremaju ga na drugaciji nacin nego mi, odnosno koriste jako puno sauceova koje mi ne pa je i zbog toga toliko dobro. Nakon rucka smo otisli na Barton Springs pool - odnosno umjetno napravljen bazen prirode - odnosno njihov Jarun. Ulaz kosta 3 dolara, majku im skrtu, a voda je brutalno ledena, no nema veze to sam htio napraviti dok sam u Americi... Kupati se u nekom jezeru. I jos po noci. Bez odjece. Dok svira Nightswimming. :) Uglavnom cijelo popodne smo proveli na tom umjetnom bazenu i na skakaonici upoznajemo nekog frajera s kim pricamo valjda 10tak minuta i ispada da je lik glazbenik i da bi htio da idemo svirat kod njega. E to je bila Marijeva zelja otkad je sletio avionom, a moram priznat da nije losa zamisao. I doslovno dogovorimo se u roku od 10 minuta i frajer nas vozi tko zna gdje kod njega doma. Uglavnom zivi u kuci izvan grada i ima svoj neki polu improvizirani studio u kuci. Poceli smo malo jammat kojih 20tak minuta i onda je frajer otkrio svoje skrivene namjere. Inace lik svira sve instrumente, a niti jedan dobro, poznati sindrom jebivjetara. U biti cuo je da je Mario bubnjar i onda ga je nahuskao da mu snimi bubnjeve. I nista, Mario mu to snima kojih sat vremena prema matrici koja je bila van ritma. Nevjerovatno. Mario je stvarno odlican bubnjar, ali ovo nije ni on mogao spasiti. Nije bas ispalo dobro, ali jebiga, lik si je sam kriv.

Barton Springs Pool



Jammin'



Vracamo se doma i spremamo za pravi izlazak u petak. Izasli smo na Red River ulicu na neki koncert na kojem su svirala neka 3 benda i kasnije na 6th street koju zatvore preko vikenda. E sad... To vise nije ona ista ulica o kojoj sam prica gdje smo u srijedu i cetvrtak popili pivo. To se pretvara u Vegas. Kaos na ulici. Doslovno bircevi su toliko prekrcani da ljudi vise ne mogu stat unutra, a na ulici se nalazi bez pretjerivanja oko 15 000 ljudi. I tih 500 metara je te dvije veceri zatvoreno za promet, jedino marica kruzi okolo i skuplja one koji su stvarno pretjerali... Legendarno iskustvo, u sta se pretvori inace mirni centar grada. U takvom slucaju treba imati plan, a mi ga nismo imali, pa smo se jos i uspjeli posvadjat pa smo odustali od lumpanja cijelu noc.

6th Street on a weekend



Psycho! Art



Nase se vrijeme u Teksasu blizi kraju... Sutra ujutro krecemo za grad jazza New Orleans... Ceka nas otvorena cesta i kojih 900 kilometara puta.

Voznja do New Orleansa je trebala biti jedna od laksih... Samo 10 sati. It turned up to be something completely different...

Stay tuned...

Pusa. iZJEB out.

19.03.2011. u 19:04 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2011  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (5)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Chronicles of an Izjeb from the stenciled world...

Brojač posjeta

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se